Prijedor | Bosna i Hercegovina | Prijedorčani

Dan Republike, Ratko Mladic i Dodikova laz

Prijedor — Tue, 10 Jan 2012 13:48:46 +0000

Juce se iz budzeta potrosilo 650,000 KM na proslavu rodjendana Republike Srpske. Juce je Predsjednik iste te Republike Srpske u televizijskoj emisiji izjavio da je Predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipovic, uputio cestitku povodom ovog obiljezavanja.

Juce je ured Predsjednika Republike Hrvatske objavio demant vezan za tvrdnju da je jedna takva cestitka upucena, demant prenosimo u cijelini:

“Službene državne cestitke u ime Republike Hrvatske povodom dana kojim obilježavaju svoju državnost upucuju se samo suverenim državama.

Republika Hrvatska poštuje Ustav Bosne i Hercegovine, i strukturu utvrdenu Daytonskim sporazumom. U skladu s tim predsjednik Republike Hrvatske želi suradivati s predstavnicima svih konstitutivnih naroda i svih gradjana Bosne i Hercegovine.”

Ocigledno je da se Predsjednik RS-a, Milorad Dodik, u svojim nastojanjima da ‘Srpsku’ prikaze kao ‘Republiku’ tj. drzavu posluzio lazima i tim potezom obmanuo gledaoce i stanovnike manjeg entiteta tj. Republike Srpske. U lazi su kratke noge.

Pomenutih 650,000 KM utroseno je na velicanje entiteta stvorenog na protjerivanju i etnickom ciscenju nesrpskog stanovnista sa teritorije RS-a, 350 masovnih grobnica svjedoci o ovome. Genocid u Srebrenici svjedoci o ovome. Zatim, na unistavanju vjerskih objekata, oko 1000 unistenih dzamija svjedoci o ovome.

Plan osnivanja Republike Srpske je bio toliko monstruozan da je cak i general Ratko Mladic pri saznanju o planu izjavio sljedece:

“Prema tome mi ne možemo ocistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je … to nece … ja ne znam kako ce gospodin Krajišnik i gospodin Karadžic objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid. Mi moramo da pozovemo svakog covjeka, koji je celom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hocemo da napravimo. I njima je mjesto sa nama i pored nas”. Vise detalja o ovoj izjavi mozete naci ovdje: http://www.tinyurl.com/ratko-mladic-1992/

Miro Lazovic smatra da je slavljenje rodjendana Republike Srpske na dan 09. januara zamagljivanje istorijskih cinjenica i zapravo nastavak politike koja je vodjena od strane Radovana Karadzica. On kaze:

“Nastavak te politike je preuzelo i aktuelno vodstvo Republike Srpske na celu s predsjednikom RS-a Miloradom Dodikom, koji bez ikakvog ustezanja i straha velica haške optuženike, iako su optuženi za najstrašnije zlocine, ukljucujuci genocid”, ukazao je on.

U tom kontekstu je sva pompa koja se danas stvara u funkciji zamagljivanja stvarnih istorijskih cinjenica, ali i surove ekonomske realnosti kakva je danas na prostoru Republike Srpske, tvrdi Lazovic, dodajuci da je u tom entitetu zavladalo opce siromaštvo i ekonomski “jad i bijeda”.

Sve u svemu, biranje tog datuma, umjesto onog po Daytonu, za proslavu rodjendana Republike Srpske samo vodi produbljivanju nerazumijevanja i krize u BiH. Ogromni napori i novci se trose na stvari od kojih narod nema koristi, koji ih vodi u tamu nacionalizma. Dok nezaposlenost raste svaki dan politicari vode brigu na veselje jer su njihove plate i fotelje u ovakvim uslovima osigurane.

Pojmovi korišteni u pretraživanju:

republika srpska siromaštvo i bijeda

Presuda zločincima iz Prijedora

Prijedor — Fri, 02 Dec 2011 16:10:46 +0000

SRNA je danas objavila da je Odjeljenje za ratne zlocine Višeg suda u Beogradu u ponovljenom postupku na 15 godina zatvora osudilo bivšeg pripadnika MUP-a Republike Srpske Duška Kesara zbog ubistva tri Bošnjaka u Prijedoru 1994. godine.

U obrazloženju presude, sud je naveo da je i poslije ponovljenog sudenja utvrdio da je Kesar kriv, jer je sa saborcima Dragom Radakovicem, Draškom Krndijom i Radoslavom Kneževicem u noci izmedu 30. i 31. marta 1994. godine, po dogovoru da “idu da ubiju muslimane”, prvo bacio bombu, a potom i drugu eksplozivnu napravu na kucu Faruka Rizvica. Nakon toga, ova cetvorica su kukavicki i krvnicki ubili neduzne Prijedorcane Faruka i Refiku Rizvic i Fadilu Mahmuljin.

Radakovic, Krndija i Kneževic pravosnažno su osudeni pred Okružnim sudom u Banjaluci.

Kesar, kao i tužilaštvo za ratne zlocine, ima pravo da uloži žalbu Apelacionom sudu u Beogradu.

Prvom presudom Odjeljenja za ratne zlocine Višeg suda Kesar je, takode, bio osuden na 15 godina zatvora, ali je Apelacioni sud u Beogradu ukinuo tu presudu i naložio novo sudenje.

Neduzinim zrtvama ovog strasnog zlocina zelimo vjecni rahmet, njihovim familijima zelimo sabur a za zlocincime trazimo da izrecena kazne ostane i da se ne smanjuje. Iako se moze reci da tih 15 izrecenih godina zatvora, za tri oduzeta zivota, je kazna isuvise blaga za velicinu pocinjenog zlocina.

U ovim teskim vremenima pozivamo hrabre i razumne ljude da osude ovaj, i sve druge zlocine koji su se desili u bliskoj proslosti u Prijedoru i drugim dijelovima BiH. Osudimo zlocince i njihovu zlu ideologiju mrznje. Najteza stvar na svijetu je govoriti istinu.

Pojmovi korišteni u pretraživanju:

25. novembar – Dan državnosti Bosne i Hercegovine

Prijedor — Thu, 24 Nov 2011 13:06:10 +0000

Šta se zapravo desilo 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu?

Tog 25. novembra 1943. godine održano je Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH). Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a kojom je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih naroda. Bosna i Hercegovina je time, u toku Drugog svjetskog rata i narodno oslobodilačke borbe, dobila državnost.

Šezdeset i osam godina nakon održavanja ZAVNOBiH-a, 25. novembar se samo u jednom dijelu Bosne i Hercegovine slavi kao Dan državnosti. U Republici Srpskoj ovaj datum se ne doživljava danom državnosti. Politički lideri u RS smatraju da je tadašnja BiH utemeljena kao sastavni dio Jugoslavije i da Dayton-ski dogovor poništava sve prije toga.

Međutim, na drugom zasijedanju ZAVNOBiH-a, koje je održano u Sanskom Mostu 30. Juna 1944. godine, uklonjena je dilema, da li će BiH biti federativna jedinica u budućoj Jugoslaviji ili samo autonomna pokrajina. A na trećem zasijedanju ZAVNOBiH-a, koje je održano u Sarajevu 26. Aprila 1945. godine, završilo se konstituiranje BiH kao federalne jedinice u sklopu Jugoslavije.

Nepriznavanje principa ravnopravnosti, zajedništva i jedinstva u naporima za razvoj znači odricanje od svega onoga što je napredak i ponovno vraćanje na najveće zlo koje smo doživjeli. Mi prolazimo kroz teška vremena ali i naši predaci su prolazili kroz teška vremena pa su skupili snagu i pobijedili snage mržnje i tame i to su izrazili kroz deklaraciju na drugom zasijedenju ZAVNOBiH-a:

U plamenu pravednog oslobodilačkog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata, i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene BiH, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji. Prvi put u historiji Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodno-oslobodilačkom pokretu, stupili su na isti put, počeli da izgrađuju svoj zajednički dom, u čije su temelje uzidane kosti njihovih najboljih sinova. Prvi put u historiji oni su postali kovači svoje sudbine, čvrsto riješeni da jednom zauvijek sahrane vijekovnu mračnu i tešku prošlost i da izgrade državnu zajednicu u kojoj će živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju.

Sretan vam 25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Pojmovi korišteni u pretraživanju:

Predstavljamo vam knjigu “Jači od zla” autora Bahrije Bašića

Prijedor — Mon, 07 Nov 2011 15:25:19 +0000

Bahrija Bašić iz Ljubije u bivšem (predratnom) životu bio je priznati “Ljubijanac”, savjesni prosvjetni radnik, te ubojiti centarfor slavnog Rudara. Danas Bahrija živi u engleskom gradu Birminghamu, on je takodjer učitelj bosanskohercegovačke dopunske škole iz Birminghama. Razlog zašto pišemo o Bahriji Bašiću je objavljivanje njegove knjige “Jači od zla” koju je izdao BZK Preporod iz Zenice.

Knjiga je autobiografsko djelo koje govori o našoj nedavnoj historiji, o životu i stradanju u logorima smrti Keratermu, Omarskoj i Manjači, čiji je pakao Bahrija Bašić uspio preživjeti. On je ovom izuzetno potresnom knjigom i budućim generacijama ostavio jedno neposredno svjedočnje koje će im sigurno moći kazati koliko u stvari vrijedi jedan ljudski život.

O tome kako je nastalo ovo djelo informaciju više dao nam je autor: “Ovu knjigu pisao sam na osnovu zabilješki koje sam svakodnevno vodio u logorima Keraterm, Omarska i Manjača. Radio sam to na komadićima papira do kojih sam dolazio vrlo teško. Te papiriće koji nikada nisu bili veći od formata 5×10 cm, savijao sam i skrivao na mjesta za koja sam ja samo znao. Da su me čuvari uhvatili, sada bi o meni pričali kao o jednoj od mnogobrojnih žrtava ovih kazamata.

Ova knjiga bila je dovršena već 1993. godine, ali sam je tek sada na nagovor moga sina Eldina objavio. Ovo djelo sigurno ne bi ugledalo svjetlost dana da nije bilo herojskog angažmana američkog novinara Roya Gutmana i njegovog kolege, fotografa Andreea Kaisera, koji su svijetu otkrili istinu o postajanju ovih balkanskih “fabrika smrti”.

Informaciju su im rizikujući svoje živote doturili hrabri članovi banjalučkog Merhameta. Na ovaj način istina o sudbinama logoraša koji su bili duševna hrana na dobro isplaniranom jelovniku srbočetničkih zvijeri došla je u svijet. Nakon toga u logore je ušao Crveni križ i ko je preživio, mogao je i svjedočiti. Danas poslije svega ja mogu samo žaliti moje bivše učenike koji su me i strpali u logor i njihove nalogodavce, a moje bivše prijatelje Srbe koji su u tim teškim trenucima pokazali svoje pravo zločinačko lice.”

“Jači od zla” je ispis preživjelog u ime onih koji nažalost to nisu uspjeli, ali je i za one koji dolaze – da pamte. Knjiga je žestoka, uznemiravajuća, uvjerljiva do bola. Dokument o jednom vremenu koje se ne smije zaboraviti. U svojim kućnim bibliotekama trebali bi je imati svi preživjeli logoraši kako bi mogli pokazati cijelom svijetu kroz kakvu golgotu su prošli. Knjiga se može naručiti u Bosanskoj kući u Birminghamu, pozivom na telefon 0044 (0) 121 772 3052 ili putem e-maila uknetwork@btconnect.com. Cijena je 10 funti.

Pojmovi korišteni u pretraživanju:

Pred izbore

Prijedor — Mon, 27 Sep 2010 21:00:12 +0000

U jednom od naših ranijh članak pisali smo o katastrofalnom stanju ulica u Prijedoru, i to sa dva aspekta. Jedno je da su nazivi ulica po gradu jednostarano promijenjeni a drugo je to da su gradske ulice u jako lošem stanju. Jedna od ulica koju smo pominjali je Zanatska.

Prijedor je upravo ovih dana malo gradilište. U Zanatskoj ulici se vrši asfaltiranje iste. Nadamo se da ćete svi vi, koji ste ovu ulicu zapamtili po zaista velikim lokvama koje je bilo nemoguće izbjeći u vrijeme kišnih dana, biti sretni jer slijedeći put kad dođete u svoj grad bićete pozitivno iznenađeni novim ruhom u koje su se preobukle mnoge od ulica našega grada.

Također se nadamo da će nakon ove pozitivne promjene, hajde da je nazovemo šminkanje grada pred izbore, uslijediti i ona promjena na koju sam ranije ukazivali, promjena naziva gradskih ulica Prijedora.

Zašto je ovo važno?

Važno je zbog multietničnosti koju Prijedor ima. Važno je zbog sadašnjeg i budućeg suživota građana Prijedora. Važno je zbog uvažavanja i poštivanja ljudskih prava. Važno je zbog mnogo toga. Važno je i zbog skorašnjih izbora. Ovdje koristimo priliku da apelujemo na sve one koji glasaju putem pošte da to urade prije 3. oktobra, jer koverta kojom šaljete svoje glasove mora na sebi imati pečat datiran najkasnije 3. oktobar 2010. godine. Također apelujemo na sve one koji su registrovani da glasaju na svojim lokalnim biračkim mjestima da iskoriste svoje pravo i da izađu na glasanje i izaberu najpouzdanije i najbolje kandidate. Glasajte to je vaše pravo.

Pojmovi korišteni u pretraživanju:

Pismo citaoca

Prijedor — Sun, 26 Sep 2010 10:59:10 +0000

Postovane dame i gospodo,

Nakon sto smo procitali intervju premijera bosanskohercegovackog entiteta Republika Srpska Milorada Dodika „Nedam nas za EU“ http://derstandard.at/1282979509446/STANDARD-Interview-Dodik-Geben-uns-fuer-die-EU-nicht-her, koji je objavljen 12.9.2010. u „Standardu“, bili smo veoma uznemireni i imali smo potrebu za pojasnjenjem i zauzimanjem naseg stava prema odredjenim izjavama gosp. Dodika.

Najprije, zelimo naglasiti da mi „Standard“ dozivljavamo kao veoma ozbiljnu i profesionalnu novinu, koju rado citamo.
Medjutim, posto smo utvrdili da je „Standard“ samo u ovoj godini objavio vise tekstova kontroversnog politicara Milorada Dodika, kojeg vecina bosanskohercegovackih gradjana smatra separatistom i ultranacionalistom, vasa je novina puno izgubila na kvalitetu i na nasem povjerenju. Da se preciznije izrazimo, veoma nas je razocaralo kada smo uvidjeli da je Milorad Dodik kao jedini bosanskohercegovacki politicar dobio veoma puno prostora u vasoj novini da uz pomoc laznih tvrdnji siri svoje nacionalisticke i separatisticke ideje – i to sve u izbornoj godini u Bosni i Hercegovini!

On je cak dobio prostor za poricanje genocida u zasticenoj enklavi UN-a Srebrenica, kojeg su vise medjunarodnih i bosanskohercegovackih sudova utvrdili, odnosno potvrdili. Zbog toga bi se u funkcionalno-pravnoj drzavi islo u zatvor!

Iz tih razloga, mi taj intervju ne bi oznacili novinarstvom, vec instrumentaliziranjem jedne novine u politicke svrhe. S druge strane, pazljivi i dobro obavjesteni citaoci mogu razumjeti zasto se Milorad Dodik dozivljava kao osoba koja unosi nemir, siri strah i porice genocid.

I pored krvave agresije u 90-tim godinama i nevjerovatne pasivnosti medjunarodne zajednice, Bosna i Hercegovina je i danas suverena i nezavisna drzava (to potvrdjuju Rezolucija 1244 i Dejtonski mirovni sporazum). Medjutim, najveca potvrda toga je vecina gradjana BiH, koji su se u razdoblju od 1992. do 1995. godine borili za ocuvanje Bosne i Hercegovine kao multietnicke i multikulturalne drzave.

Koncentracioni logori i masovna silovanja u Bosni i Hercegovini kao dio sistematskog etnickog ciscenja i kao ratna strategija snaga srpskih nacionalista (prema istrazivanju Amnesty International-a pod nazivom „Cija pravda“ u BiH je silovano do 50.000 zena), kao i uzasni dogadjaji u okruzenim gradovima poput Sarajeva, Tuzle, Bihaca, Gorazda, Zepe ili Srebrenice, koje su opsjedali srpski nacionalisti, su ostali duboko utisnuti u nasim zivotima. Nasi mrtvi se jos uvijek iskopavaju iz masovnih grobnica, kojih je do sada pronadjeno oko 400, skoro iskljucivo na teritoriju Republike Srpske. Prema izjavama radnika Instituta za nestale osobe BiH http://www.ic-mp.org do sada je u masovnim grobnicama pronadjeno oko 20.000 zrtava (skoro sve identificirane zrtve su Bosnjaci).

Iz tih razloga nas jos vise zabrinjava kada moramo u jednoj ozbiljnoj austrijskoj novini citati o poricanju genocida nad Bosnjacima (koji je medjunarodno priznat), o poricanju bosnjackog naroda i bosanskoga jezika (koji imaju skoro hiljadugodisnju tradiciju), i to sve sa ciljem destabiliziranja drzave Bosne i Hercegovine.

Izjave poput „mi Srbi“ su tipican sindrom nacionalista (takve izjave slusamo danas takodjer od Radovana Karadzica, koji je, izmedju ostalog, u Haskom tribunalu optuzen za genocid u 11 bosanskohercegovackih opcina). Velika je to nepravda prema Srbima-neistomisljenicima, kada takvi ultranacionalisti sebi dozvole govoriti u ime jednog cijelog naroda. Zbog takvih izjava, koje obuhvataju citavu naciju, mnogi se Srbi, koji nisu imali nista s tim zlodjelima, danas nalaze pod pritiskom.

Da se ne zaboravi: bosanskohercegovacka ratna vlada, koja se, izmedju ostalog, suprostavila velikosrpskim ideolozima, je bila svo vrijeme multietnicka. Srpski clanovi ratnog Predsjednistva BiH su bili prof. dr. Mirko Pejanovic, prof. dr. Tatjana Ljujic-Mijatovic, Miro Lazovic, dok su jedan general Armije BiH Jovan Divjak, kao i vise drugih oficira, bili takodjer Srbi.

Do krajnjeg strateskog cilja kojeg je postavio Radovan Karadzic: stvaranje homogene srpske drzave u Bosni i Hercegovini i uklanjanje rijeke Drine kao granice izmedju srpskih drzava ipak nije doslo. Medjutim, mnogi su Bosanci osjetili na svojoj kozi homogenizaciju stanovnistva Republike Srpske, koju je velikosrpska politika ostvarivala putem genocida i etnickog ciscenja nesrba i Srba-neistomisljenika. Na osnovu toga, vecina bosanskohercegovackog stanovnistva taj dio BiH dozivljava kao ratni plijen velikosrpskih ideologa. San o Velikoj Srbiji: http://www.bmlv.gv.at/omz/grafiken/vollbild/brill3600.png

Kroz razlicite postupke protiv ratnih zlocinaca u Haskom tribunalu (http://www.icty.org/), i po tom pitanju dolazi sve vise cinjenica na vidjelo. Zbog toga se ne treba cuditi da samo postojanje Republike Srpske vecinu gradjana BiH podsjeca na okrutne zlocine, progone, smrt i bijedu. Razumljivo je da ti ljudi sadasnje stanje (koje sobom nosi i mnoge politicke i ekonomske poteskoce) ne mogu prihvatiti, te da se zalazu za pravednu, demokratsku i funkcionalnu unutrasnju strukturu svoje zemlje. Za strukturu koja nije zasnovana na nasilju i progonima. S druge strane, Dodikov „hipoteticki“ poziv na podjelu zemlje nije samo znak toga da se radi o smutljivcu i huskasu, vec i o krajnje neodgovornom politicaru.

Spomenuta brojka od 96.000 zrtava je trenutni rezultat istrazivanja Istrazivacko dokumentacionog centra – IDC (http://www.idc.org.ba/). Ta brojka medjutim nije konacna, posto mnoge zrtve jos uvijek nisu identificirane niti pronadjene. Postupak potrage i identifikacije zrtava ce potrajati jos nekih 15-tak godina (npr. jucer je pronadjena nova masovna grobnica kod Sanskog Mosta). IDC-ovi rezultati istrazivanja civilnih zrtava rata u BiH su pokazali da su preko 83 % zrtava bili Bosnjaci, preko 10 % Srbi, preko 5 % Hrvati i oko 1 % ostali.

Po pitanju unistenja dzamija, crkava i sinagoga, po podacima IDC-a u toku rata u BiH je osteceno ili unisteno 1.648 objekata Islamske zajednice, 311 objekata katolicke crkve, 34 objekta pravoslavne crkve i 7 objekata jevrejske zajednice.
U bosanskohercegovackom entitetu Republika Srpska, ratni zlocinci su unistili preko 600 dzamija (sve osim jedne u Mrkonjic gradu). To je takodjer jedan od dokaza etnickog ciscenja Bosnjaka sa tog dijela BiH. Na osnovu toga, ponovna izgradnja dzamija, kao i svih drugih bogomolja, se razumjeva kao mirotvorni znak, te kao simbol normalizacije stanja u BiH.

Srdacno,
Predsjednistvo CSI-a Austrije
_____________________________

Centar savremenih inicijativa Austrije (CSI)
Kulturno-znanstvena mreza
Dauphinestr. 42b, A-4030 Linz
Tel./Fax: 0043 732 302 734
E-Mail: info@zzi.at
www.zzi.at

Pojmovi korišteni u pretraživanju:

MUHADŽIR

Prijedor — Tue, 21 Sep 2010 12:02:37 +0000

Postoji jedno pravilo izbjegličkog (prognaničkog) opstanka: Samo onaj koji iz nevolje izgradi školu, koji nevolju pretvori u nauk, i to onaj nauk koji će koristiti i drugim ljudima, ima se pravo nadati horizontu punog i korisnog izlaska pred lice vlastitog naroda.

Migracije i emigracije su sastavni dio života većine naroda. One su i ekonomske i političke, dobrovoljne i prisilne. BiH je zemlja u kojoj su migracije i emigracije bile česta pojava. Bile su i ekonomske, i političke, i dobrovoljne i prisilne. Najčešće su bile rezultat prisile, izazvane vladavinom okupacionih vlasti (pa i podsticane od njih) nedemokratskim totalitarnim društvenim sistemom upravljanja ili čestim ratovima koji su vođeni na njenoj teritoriji.Iz Bosne su se iseljavali svi: i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci. Međutim, historija iseljeništva ipak potvrđuje da su se Bošnjaci najviše i najčešće iseljavali.

Osim nekoliko radova koji su se pojavili u posljednjoj deceniji 20. stoljeća historija iseljavanja iz Bosne, posebno historija bošnjačkog iseljeništva, ranije nije obrađivana. Nešto vrlo nepouzdanih podataka o iseljavanju iz Bosne, posebno Bošnjaka, ostavila je austrijska administracija za vrijeme njene uprave u BiH. Ako je nešto i pisano o toj problematici u BiH, onda je to bilo u okviru iseljeništva u bivšoj Jugoslaviji, i to vrlo malo.Ovom problematikom (emigracijom Bošnjaka) ranije se jedino intenzivno bavio, koliko je to bilo u njegovoj mogućnosti, časopis “Bosanski pogledi”, koji je izlazio u Cirihu, a izdavala ga je bošnjačka emigracija.

Prvo prisilno iseljavanje Bošnjaka s prostora na kojima su živjeli, pa bili i većinsko stanovništvo, dogodilo se njihovim progonom iz Podunavlja i Hrvatske. Ti progoni dogodili su se poslije Bečkog rata 1683.-1699., kada su Osmanlije izgubile ove prostore. Drugo njihovo prisilno iseljavanje dogodilo se 1834. godine kada je iz Užica (Srbija) protjerano sve bošnjačko stanovništvo, iako su na tim prostorima oni bili većinsko stanovništvo. Tada se nastavlja progon i iz drugih predjela Srbije. Ono što karakterizira ova prisilna iseljavanja Bošnjaka jeste to da se oni tada iseljavaju na prostore BiH. Progonima Bošnjaka s prostora Podunavlja, Hrvatske i Srbije počinju genocid i kulturocid nad ovim narodom, koji traju do danas. Genocid i urbicid nad ovim narodom događat će se u vremenskim razmacima od 30 do 40 godina. Svaki naredni bio je bezočniji i krvaviji od prethodnih. Okupacijom BiH od Austro-Ugarske dogodio se neformalni iseljenički pokret Bošnjaka prema Turskoj. Okupacija BiH za Bošnjake, u ekonomskom, političkom, vjerskom i ukupnom kulturnom pogledu, predstavljala je civilizacijski šok. Prvo se u Tursku počinju iseljavati vilajetski činovnici i ugledniji Bošnjaci, a za njima i ostali slojevi stanovništva, najviše seoskog. Svojim mjerama i okupacijske vlasti podstiču iseljavanje Bošnjaka. Prema nekim istraživačima, u ovom periodu vladanja Austro-Ugarske iz BiH se iselilo više od 300.000 Bošnjaka. Drugi tvrde da je taj broj oko 150.000. Prema podacima zvaničnih vlasti tog vremena, iselilo se svega oko 13.000 Bošnjaka. Međutim, prema podacima Carigradskog povjereništva za smještaj izbjeglica, samo u perodu od 1900. do 1905. iz BiH u Tursku uselile su se 72.000 Bošnjaka. Podaci kojima su manipulirale zvanične vlasti Austro-Ugarske potpuno su nepouzdani, jer one nisu vodile evidenciju iseljavanja Bošnjaka. Kakve je razmjere imalo to iseljavanje potvrđuju i riječi srpskog antropogeografa Jovana Cvijića, koji je, posmatrajući na beogradskoj željezničkoj stanici vozove pune Bošnjaka što odlaze za Tursku, zapisao: Ako se taj „narodni huk“ ne zaustavi, ni polovina Muslimana neće ostati u Bosni…” Ovo je Cvijić pisao 1910. godine.

Iseljavanje Bošnjaka u Tursku iz BiH nastavlja se i uspostavljanjem prve Jugoslavije. Tada su se Bošnjaci iseljavali bez prava povratka. Osim iseljavanja u Tursku u ovom vremenu počinje i iseljavanje Bošnjaka na Zapad. Do iseljavanja na Zapad dolazi isključivo iz ekonomskih razloga, ali i radi represivnih mjera koje vlast poduzima prema Bošnjacima. Bošnjaci se najprije iseljavaju u SAD. Najviše ih se naseljava na područje Chicaga, gdje će se formirati najbrojnija bošnjačka zajednica u SAD. Većinu ovih iseljenika čine Bošnjaci iz istočne Hercegovine, gdje je teror vlasti prema njima bio i najveći.

U Drugom svjetskom ratu nastavlja se iseljavanje Bošnjaka s njihovih ognjišta. Ta iseljavanja događaju se radi bježanja od četničkog pokolja. Ogromna većina tih progona odvija se unutar BiH. Progonima su najviše zahvaćena područja istočne Bosne i istočne Hercegovine. Ono što još karakterizira ovo nasilno pomjeranje bošnjačkog stanovništva najčešće jeste napuštanje seoskog područja, ali i manjih gradova, i naseljavanje u sreska središta: Sarajevo, Zenicu, Tuzlu, Mostar, Banju Luku, Bihać itd. Malo je bilo onih porodica koje napuštaju područja BiH. Istina, jedan manji broj se naseljava u susjedna mjesta Hrvatske. Poslije tih progona, u mnoga sela istočne Hercegovine više nikad se nisu vratili Bošnjaci. Najviše ih je ostalo u Tuzli i njenoj okolini.

Odmah po završetku Drugog svjetskog rata dogodit će se imigracija između 10.000 do 15.000 Bošnjaka prema zapadnoj Evropi. Ta imigracija imala je politički, a ne ekonomski karakter, i rezultat je ishoda Drugog svjetskog rata. Dakle, ove izbjeglice mogle bi se okarakterizirati kao “izbjeglice po vlastitom izboru.” Najveći broj činili su pripadnici domobrana i drugih vojnih formacija, u koje su bili mobilizirani ili su im dobrovoljno pristupili. Iseljavaju se u mnoge zemlje Evrope, pa i na Bliski istok. Poslije izvjesnog vremena većina ih je uselila u SAD. Mali broj se vratio u domovinu. Ovi Bošnjaci i njihov broj nisu prikazani ni u kakvim izvještajima pobjednika. Kako su dolazili s područja tzv. NDH, obično su ulazili pod oznaku „Hrvati“.
Uspostavljanjem druge, komunističke Jugoslavije nije prestalo iseljavanje Bošnjaka. Nastavljeno je iseljavanje u Tursku, ali i u zemlje zapadne Evrope. I komunistička vlast imala je ugovor s Turskom o iseljavanju Bošnjaka u tu zemlju, bez prava povratka. Prema tom ugovoru, u Tursku je iselilo oko 70.000 Bošnjaka. Ova iseljavanja počinju od druge polovine pedesetih godina. Iseljenici su pretežno ruralnog porijekla. U isto vrijeme nastavlja se iseljavanje Bošnjaka i u zemlje zapadne Evrope, najviše u Njemačku, pa i u SAD. Prema nekim procjenama, u SAD-u je krajem šezdesetih godina živjelo blizu 20.000 Bošnjaka. Te emigrante možemo svrstati u kategoriju ekonomskih emigranata. U zvaničnim dokumentima ondašnjih vlasti vođeni su kao “radnici na privremenom radu u inozemstvu”, iako se ogromna većina nikad nije vratila u zemlju.
Najveća prisilna emigracija i migracija stanovništva Bosne i Hercegovine, kakvu njena historija ranije nije zabilježila, dogodila se u periodu 1992.-1995. godina, za vrijeme agresije na BiH. U tom vremenu dogodio se pravi egzodus njenog stanovništva, posebno njenog jednog naroda – Bošnjaka. U tom periodu prisilno je raseljeno oko dva miliona (2.000.000) stanovnika BiH. Od tog broja utočište u „trećim zemljama“ našlo je oko milion njenih stanovnika. I danas, deset godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma, oko 800.000 njenih stanovnika nalazi se izvan Bosne i Hercegovine i predstavlja njenu dijasporu. Rasuli su se širom svijeta, od Austrije, Mađarske, Češke, Italije, Turske, Njemačke, Francuske, Nizozemske, Belgije, Švicarske, Španije, Velike Britanije, skandinavskih zemalja, pa do SAD-a, Australije, Novog Zelanda itd. U ovim i nekim drugim zemljama svoj dom našla je skoro petina ukupnog stanovništva BiH. Dakle, skoro 50 posto stanovništva BiH bilo je prinuđeno da napusti svoje domove, od čega je oko 25 posto napustilo svoju zemlju. Među onima koji su napustili BiH oko 25 posto je intelektualaca – doktora nauka, univerzitetskih profesora, ljekara, inženjera, novinara, umjetnika – itd. U tom iseljeničkom valu BiH je izgubila skoro polovinu svojih intelektualaca. Napuštajući svoju domovinu, privremeno ili trajno odlazeći u druge zemlje, bez obzira da li je taj odlazak bio dobrovoljan ili prisilan, da li se dogodio iz ekonomskih, političkih ili nekih drugih razloga, ljudi su u zemlji svog novog boravka tražili „dio svog zavičaja“. To su donekle nalazili i nalaze, organizujući se u svoja udruženja, klubove i saveze. Na taj način nastoje očuvati kontakt s razvojem i stvarnošću u zemlji iz koje su potekli. Tako nastoje očuvati identitet i suprotstaviti se asimilaciji.

Do ovog posljednjeg egzodusa nekog organiziranog rada u dijaspori nije bilo. Mora se reći da je prijašnja dijaspora bila formirana oko udruženja iz bivše Jugoslavije. Organizirani rad kroz različite vidove klubova bio je prisutan kod Srba i Hrvata, naročito u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Bošnjaci su se često priklanjali nekima od njih koji su imali, većinom, neku političku konotaciju. Takozvana srpska i hrvatska dijaspora bila je objedinjena i njoj su pripadali svi oni iz bivše Jugoslavije. Njihovi programi odnosili su se na rušenje takvog sistema, koji njima nije omogućavao povratak, a i zbog njihove ideologije o stvaranju velike Srbije i velike Hrvatske države. Ne može se reći da kod bošnjačkog naroda nije bilo pojedinaca koji su radili na osvješćivanju Bošnjaka, kao što je Adil Zulfikarpašić, koji je otvorio Bošnjački institut u Švicarskoj.

Međutim, nije bilo nekog većeg organiziranijeg rada koji počinje ovim posljednjim egzodusom. Početkom 1992. godine prvo se naši ljudi okupljaju oko džemata i islamske zajednice, zatim oko „Merhameta“ i sličnih humanitarnih organizacija, a onda kreće organiziranje klubova koji su osim humanitarnog karaktera počeli raditi na njegovanju i očuvanju tradicije i kulture Bosne i Hercegovine, organiziranju bh. dopunskih škola za djecu, programa rehabilitacije, sportskih i informativnih aktivnosti itd.
U tom periodu cjelokupna bh. dijaspora bila je okrenuta ka pomoći našoj zemlji. U početku tone i tone robe poslate su u BiH kao humanitarna pomoć, to znate najbolje i vi ovdje u Turskoj. Milioni eura prikupljeni su širom svijeta i, između ostalog, zahvaljujući tom novcu, odbranjena je BiH. Širom Evrope organizirani su protestni mitinzi na kojima su traženi skidanje embarga na naoružanje i zaustavljanje agresije i genocida. Na njima je, u neposrednom kontaktu s građanima svijeta, širena istina o tome šta se događa u BiH. Zatim su klubovi počeli raditi na organiziranju povratka naših ljudi u BiH. Taj proces je počeo još za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Počela se voditi borba za priznavanje bosanskog jezika, stipendiranje djece koja su ostala bez roditelja u toku agresije, osnivanje radiostanica i novina na našem jeziku, uspostavljanje suradnje između zemalja u kojima živimo i Bosne i Hercegovine, organizacija kulturnih, sportskih i drugih manifestacija itd. Uglavnom rađeni su svi oni poslovi koje radi svaka “novorođena” dijaspora.

Nakon toga, usitnjeni klubovi se počinju okupljati i stvarati zajednice bh. klubova i humanitarnih organizacija. Jedna od prvih takvih zajednica stvorena je u Velikoj Britaniji 1996. godine i okupila je 24 kluba i humanitarne organizacije. Zatim se slične krovne organizacije osnivaju u Australiji, Sjedinjenim Državama i Kanadi, skandinavskim zemljama, Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj, Sloveniji i Turskoj, a na putu su da se osnuju u Austriji i Švicarskoj.

Negdje krajem 1998. godine iz daleke Australije dolazi prijedlog od dr. Mustafe Karavdića – za osnivanje krovne organizacije bosanskohercegovačke dijaspore. Ta inicijativa je naišla na plodno tlo u Velikoj Britaniji i naša zajednica klubova na Ostrvu prihvatila se teške zadaće da počne pripreme za organiziranje tog saveza. Svi oni koji su od početka bili uključeni u realizaciju ove ideje znaju da je organizacioni odbor iz Velike Britanije na više od 700 adresa širom svijeta poslao pismo namjere za održavanje kongresa dijaspore BiH. Odgovori su ubrzo uslijedili, kako od pojedinaca tako i od velikog broja organizacija.

Pripremni sastanak u Londonu održan je u junu 2001. godine. Za učešće u njegovom radu odazvali su se predstavnici udruženja iz Australije, Austrije, Velike Britanije, Danske, Nizozemske, Republike Irske, Švicarske, SAD-a i Švedske. Na tom historijskom skupu organizacioni odbor iz Velike Britanije, koji su sačinjavali Zdenka Besara, Kelima Dautović, Branka Franić, Faruk Tičić, Namik Alimajstorović, Zaim Pašić, Anes Cerić, Nihad Filipović, Ferid Kevrić, Idriz Kadunić, Muhamed Siranović, Idriz Saltagić i Spaho Bajrić, proširen je članovima iz: Australije – Mustafom Karavdićem; Švedske – Hajrudinom Avdićem; Danske – Mirzetom Dajićem; Nizozemske – Besimom Ibiševićem i Sjedinjenih Država – Šukrijom Džidžovićem. Oni su, uz pomoć Hajrudina Omerovića i Zlatka Vukmirovića, doprinijeli tome da dođe do održavanja 1. kongresa u Sarajevu, u maju 2002. godine.

Prvi kongres bosanskohercegovačke dijaspore održan je u hotelu “Park” u Sarajevu 25. i 26. maja 2002 godine. Na njemu je osnovan Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine (SSDBiH), radi uvezivanja i koordiniranja rada bosanskohercegovačkih udruženja koja djeluju širom svijeta. Inače, na ovom historijskom skupu bh. iseljeništva učestvovalo je više od 200 delegata, predstavnika različitih udruženja i asocijacija iz 23 zemlje u kojima djeluje bh. dijaspora. U Glavni odbor SSDBiH ušli su predstavnici 15 zemalja a za sjedište Saveza određen je Birmingham. U toku svog rada SSDBiH je pokrenu niz pitanja značajnih za organiziranje bh. dijaspore. Nabrojat ću neka:

- pitanje dvojnog državljanstva
- zahtjev za izradu i uvođenje jedinstvenog nastavnog plana i programa dopunskog obrazovanja za djecu u iseljeništvu
-jednostrana nostrifikacija diploma stečenih u inozemstvu za mlade stručnjake koji se vraćaju u BiH
-konačna i potpuna provedba Aneksa VII Daytonskog sporazuma
- povrat stanova (mogućnost za nove rokove za podnošenje zahtjeva za povrat stanova jer mnogi bh. građani u svijeti nisu to učinili iz više objektivnih razloga)
-reguliranje pitanja izgubljenog radnog staža te, s tim u vezi, i pitanja koja se odnose na penzijsko-invalidsko osiguranje
- pokretanje satelitskog programa
- zakonske olakšice za vas koji boravite u iseljeništvu a imate namjeru da investirate u domovini, na profitabilnoj osnovi
- formiranje državnog ministarstva za dijasporu
- obnova rada matice iseljenika BiH
- humanitarne aktivnosi bh. državljana u svijetu
- ponovno aktiviranje satelitskog signala bh. televizije
- liberalizacija viznog režima.

Zahvaljujući “razumijevanju” naših vlasti, nijedno od ovih pitanja do sada nije u cijelosti riješeno, ali to je tema za neku drugu priču.

Namik Alimajstorović

Pojmovi korišteni u pretraživanju:

Omarska i ja

Prijedor — Wed, 08 Sep 2010 20:08:35 +0000

U biti zna većina nas kakva su stradanja povezana sa logorima širom naše zemlje,bezbroj je udruženja logoraša,bezbroj udruženja i civilnih žrtava rata,bezbroj osakaćenih,bezbroj zauvijek nestalih,bezbroj nikad nenadjenih,i bezbroj štiva napisanih na tu temu..oni koji su preživjeli najčešće šute..o onima što žive uz njih još nikad nisam ništa pročitala.

Ponekad se upustim u razgovore sa majkama ili ženama logoraša,obično su uzdasi i poneka štura rečenica sve što čujem..vremenom i one zašute.

I pomislim..u biti i sve riječi svijeta ne mogu to opisati,ni patnju logoraša,ni patnju onih uz njih.

Obično počinje u maju taman kad se iznova iz neobjašnjivog razloga ponadam da će onaj neizostavni dio zaborava učiniti svoje..i obično me svaki put nadje isto zatečenu,iako mislim da sam iskusno već spremna na to,ako se 15g mogu nazvati iskustvom.

Počinje najčešće osjećajem hladnoće u snu i budjenjem i shvatanjem da je sve u čemu spavam mokro od oznojenog tijela moga muža..ponekad polusnena pomislim da je krv..i onda drhteći dotaknem njegovu majicu,mokra od znoja..jastuk..prekrivač..i budim ga oprezno,i kažem ,hajde ustani..prehladićeš se tako,..i palim noćnu lampu..on bunca ,zovu me,..,nema nikog,to sam samo ja,niko te ne zove,..,zovu me na ispitivanje,eno na vratima..,i kad se konačno probudi,ustaje i zatvori vrata.Ja znam da su to trenuci kad želi biti sam,naučila sam kroz godine i pokušaje neuspjelih dijaloga.Ja ostajem u poluosvijetljenoj sobi da sačekam san za koji znam da neće doći.

I onda se nižu dani koji svaki za sebe liči na jednu ciglu iz Omarske i diže se nevidljiv zid..hrana koju pripremam najčešće ostaje netaknuta,moje sitne šale postaju naporne,njegovi nespretni pokušaji komunikacije prerastaju uglavnom u kratko izgovorene rečenice,nervozne pokrete,potraga za ,upravo tom,košuljom ili zabačenom čarapom eskalira u bujicu riječi što kao milion sitnih igala probada moje zaledjene osmijehe..gubimo se i tražimo nespretni svako izranjavan na svoj način..i pitam se..kad nemamo sna mi kakav je san onima što su to radili,pitaju li se ikada kako im valja pred Gospodara svih svjetova?

Koliko zla može čovjek da nanese i koliko da podnese?

Šta nam je činiti,nama ženama logoraša?Nama što nismo tamo svojom nogom kročile i nemamo pojma šta je mrak?

Ja lično iz razumijevanja ignorišem svaku potrebu da pokušam davati značaja takvim stvarima,jer znam da bi me odvukle zajedno s njim u dubinu a ko bi se onda našao da čupa oboje..uništila bi nas nekakva Omarska,razorila bi nas najniža ljudska odličja..a morate priznati da bi to bio katastrofalan razlog..i istovremeni dokaz da je pobjednik najcrnji kutak ljudkog uma 21-og vijeka..a ne…valja nama preko rijeke,što kaže rahmetli Mehmedalija..

I tako prolaze ti strašni mjeseci od maja do jula,i ja obično rovarim po zemlji udišući joj miris i čupajući korov,čudeći se šta nam sve po avliji niče..iako ponekad naidje da mislim da mi je vlastita koža tijesna…i onda se jedno jutro probudim od čudnog mirisa i ugledam struk poljskog cvijeća na jastuku i cedulju ,otišao sam po pecivo,danas ja spremam doručak,:)

Pojmovi korišteni u pretraživanju:

Naše ulice

Prijedor — Mon, 30 Aug 2010 11:36:39 +0000

Srna je 12. augusta objavila vijest da je u naselju Bišćani kod Prijedora, gdje su gotovo svi stanovnici Bošnjaci, “osvanula” tabla sa nazivom “Ulica 14 šehida”. Ova vijest je podigla medijsku prašinu a a također i prašinu među našim vrlim prijedorskim opštinarima. Tako je glavni opštinar, Načelnik opštine Prijedor, Marko Pavić rekao da je on upravo od novinara prvi put čuo da postoji takva tabla ali je, u izjavi za Srnu, još kazao i ovo: “Nadležnim službama daću nalog da to provjere i, ako je to urađeno neovlašteno, tražiću da se tabla ukloni. Sve što je urađeno nelegalno ne može opstati”.

Načelniče, aferim na ažurnosti. Kao što niste znali za postojanje table tako vjerovatno niste znali da je ova ulica tek prije dvije godine dobila asfalt. Mještani su sami donirali sredstva da se to uradi, vjerovatno nisu mogli dočekati da se opštinske nadležne službe sjete da to same trebaju uraditi. Tabla je mala i razumljivo je da se teško uočava, jasna stvar, ali cijela jedna ulica, pa još tako lijepo neasfaltirana. Nevidljiva. Mah, ko još to ide po nekim selima da gleda ulice.

Zato je, eto, naša glavna ulica ponos naše čaršije. Odmah zapadne za oko. Sva je lijepa, našminkana onim vedrim fasadama, a i popločana je lijepo. Bas joj sad pristaje ona sevdalika “Kolika je u Prijedoru čaršija…”. U Banjaluci ima ulica lijepog imena, Gospodska se zove, zasigurno se ni ona ne bi postidjela da je tako nalickaju, pa da bude lijepa kao naša ljepotica.

I u Prijedoru ima ulica lijepog imena, Zanatska se zove. Za one koji to ne znaju, ta se ulica nekad zvala Esada Midžića, po narodnom heroju iz Drugog Svjetskog Rata. Ime joj je promijenjeno u isto vrijeme kad i našoj glavnoj ulici, koja se nekad zvala Maršala Tita. U Sarajevu ima ulica Maršala Tita. Kako se prijedorska glavna ulica zvala prije Maršala Tita meni je nepoznato. A volio bih da znam. Znam da sada u glavnoj ulici stoji tabla sa natpisom “Ulica Kraja Petra I Oslobodioca”. Opet za one koji ne znaju, to je ulica koja ide paralelno sa našom glavnom ulicom, počinje kod nekadašnjeg starog hotela i završava kod zanatskog centra, kod šipadove zgrade. Možda je bolje pamtite ili znate po ogromnim rupama i nedostatku asfalta.

Znate, ko god prošeta glavnom ulicom pa pomisli od opštine tražiti asflat mora iz glavne ulice preći preko te Zanatske da stigne u opštinu. Ali tome onda vjerovatno neće ni na pamet pasti da traži asfalt negdje u selu jer, primjetiće, nema ga ni tu, u gradu. Ali, u Bišćanima su mještani ionako sami platili taj asfalt pa su sami i dali ime toj ulici. Znači, ulicu možeš asfaltirati no davati ime ulici baš i ne ide tako. Da možda ne bi uvrijedilo nekoga. Vjerovatno.

Predsjednik Vijeća MZ Bišćani i zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Mirsad Duratović rekao je da natpis sa nazivom ulice u Bišćanima stoji više od godinu dana. On je kazao “Ime ove ulice će ostati ovakvo, a zahtjev za imenovanje će biti upućen općinskom povjerenstvu na jesen, kada navedeno povjerenstvo bude odlučivalo o nazivima ulica”.

Načelink opštine Prijedor Marko Pavić, između ostalog, pojasnio je kako se donose odluke o imenovanju ulica: “Povjerenstvo razmatra sve pristigle prijedloge i one za koje se odluči šalje Skupštini opštine, a koje nazive usvoji Skupština opštine, jedino su oni legalni”.

Dalje, sekretar Skupštine opštine Prijedor Željko Škondrić rekao je da će Povjerenstvo vršiti imenovanje neimenovanih ulica, dijeljenje naseljenih mjesta na cjeline i promjene naziva ulica s obzirom na činjenicu da u gradu i u naseljenim mjestima ima više ulica istog naziva.

Odmah mi na pamet padaju imena ulica koja su jednostrano uklonjena i zamijenjena novim, opet jednostranim imenima, osim, naravno Zanatske iako je Esad Midžić bio narodni heroj isto kao i Dr. Mladen Stojanović. Obojica su bili komunisti, sa istom vizijom, idejom i istim idealima. Religiju su odbacili jer svaki pravi komunista je tako uradio. E, sad, ipak ime jednog od dvojice narodnih heroja Prijedora nije pogodno da bude na tabli prijedorske ulice. Opet jednostrano.

Tako je Ulica JNA postala ulicom Kralja Aleksandra, Ulica Šoše Mažara postala je ulicom Prote Matije Nenadovića, Partizanska ulica je postala ulicom Z. Stefanović, a ulice su također dobili Jovan Rašković, Nikola Pašić, Metropolit Petar Zimonjić, Miloš Obilić, Milan Obrenovć, itd. Da sad ne budemo jednostrani kod ovog pominjanja, treba staviti ruku na srce i reći, da je i u drugim gradovima širom BiH, ne samo u Prijedoru, bilo imenovanja ulica na sličan, jednostrani, način. I u Zenici, i Mostaru, Bihaću, Trebinju i tako dalje. Ali Prijedor je naš grad, naše ulice.

Pitam se, koji su sada kriterijumi imenovanja ulica u tom famoznom Povjerenstvu. A onda se pitam koji su kriterijumi u Skupštini opštine prilikom prihvatanja ili odbijanja imenovanja ulica ili pak prihvatanja tj. usvajanja nekog grba kao recimo grba grada Prijedora. Nekada je grb Prijedora imao prepoznatljive elemente u sebi. Bili su to sunce koje sija iznad planine Kozare ispod koje teče rijeka Sana. Taj, stari, originalni grb grada Prijedora se nalazi u zaglavlju ovog websajta. Doduše, i novi grb ima perpoznatljive elemente, ima i Kozaru i Sanu ali sunce nije više tu, zamijenjeno je sa krstom koji je ukrašen sa četiri C. Opet jednostrano.

Gospodin Načelnik kaže, ranije citirano, ali evo još jednom “Sve što je urađeno nelegalno ne može opstati”. Opet aferim. Nadati se da ova izjava nije jednostrana i da se ne odnosi samo na tablu “Ulica 14 šehida” i da ćemo na jesen vidjeti pozitivne promjene nakon prijedloga Povjerenstva i usvajanja na Skupštini naše opštine. Dajte našim ulicama lijepa imena, da nisu jednostrana. Taj mali korak bi bio veliki prema multietničnosti kakvu je Prijedor oduvijek imao i kakvu zauvijek zaslužuje.

Pojmovi korišteni u pretraživanju:

Prijedore, bliže nam se neki novi „(iz)bori“ !

Prijedor — Wed, 25 Aug 2010 10:57:44 +0000

(Tekst pripremio: Dr Sanel Jakupović)

Podstaknut težnjom da građani Prijedora, bilo da su nastanjeni u ili borave van njega, dožive bolji kvalitet ukupnih unutrašnjih odnosa, kao i odnosa sa svojom okolinom, bolji kvalitet životnog standarda ( što podrazumijeva zapošljavanje i smanjenje stope nezaposlenosti, veće plate, penzije, bolje usluge zdravstva, obrazovanja, socijalnog osiguranja, dječije zaštite, zatim rast vrijednosti bruto domaćeg proizvoda, porast investicija, razvoj infrastrukture, adekvatne zaštite životne okoline, itd.), potrebno je, prije svega, da građani Prijedora putem svojih predstavnika u različitim oblicima vlasti, institucija i drugih oblika društvene organizovanosti jasno utvrde svoju dugoročnu strategiju i ciljeve koje je potrebno realizovati za prethodno navedenu svrhu.

Jasno je da u Prijedoru postoje različiti koncepti politika koje su nastavile kontinuitet matrice na kojoj je nastao prethodni nesretni ratni sukob na ovim područjima, ali događaji i vrijeme koje živimo onemogućavaju, na radost svih normalnih ljudi, u ključno značajnoj mjeri povratak većinskih retrogradnih snaga iz navedene matrice.

Prethodnu činjenicu treba iskoristiti na što efikasniji način za unaprjeđenje kvaliteta svih ovih elemenata koji čine strukturu života građana Prijedora na način kako je to i pomenuto u vezi jasnog strateškog i ciljnog pozicioniranja i odlučivanja o vlastitoj sudbini.

Zaista, kada se svi pojedinačno zapitamo i kada razobličimo usvojene (nametnute) obrasce razmišljanja i predrasuda utvrđujemo da nam je kao civilizovanim ljudima jedino i, rekao bih, presudno bitno da živimo u potpunoj slobodi – govora, misli, vjere, kulture, običaja, itd, da živimo u adekvatnim kućama/stanovima, primamo plaću koja omogućava ispunjavanje osnovnih životnih potreba i drugih zahtjeva, da imamo adekvatne zdravstvene usluge, penzije, dječiji doplatak, obrazovanje-da idemo u školu, u kino, pozorište, na utakmice, da treniramo sport, da posjećujemo i kafiće, restorane, slastičarne, da idemo u crkvu, džamiju, sinagogu, vjerujemo ili ne vjerujemo u Boga, slavimo ili ne slavimo bajrame, božiće, uskrse, nove godine, i da radimo još beskonačno mnogo „sitnih stvari koje život znače“.

Evo, ponavljam, zapitajmo se svi pojedinačno da li je ovo pobrojano ono zbog čega živimo i što nas čini sretnima – ukoliko postoji objektivna mjera za sreću – ili nije? Zaista priznajem da za mene lično, u uslovima potpunog odbacivanja poimanja ličnog i zajedničkog blagostanja i sreće iz palete usvojenih (ili pak nametnutih) obrazaca nacionalnih oblika ove dvije mjerne veličine (nacionalna sreća i nacionalno blagostanje), ne postoji razuman obrazac filozofije života koji bi mogao da potire prethodno navedene tvrdnje i pretpostavke.

A bliska prošlost i istorija su nam zaista pokazali i dokazali da je „iskakanje“ iz ovih šina osnovne životne filozofije, u pravilu, vodilo u različite pojavne oblike ljudske gluposti, u prvom redu misleći na ratne sukobe, razaranja i uništenja civilizacije na ovim prostorima.

Nažalost, i moja generacija u Prijedoru je s kraja devedesetih godina prošloga vijeka bila svjedokom ovakvih negativnih pojava i sistematične ljudske retrogradnosti, koja je dovela sveukupni ljudsku zajednicu koja obitava ove prostore u jednu, rekao bih, jadnu, bezosjećajnu, bezdušnu i bezličnu masu ljudi koji nisu poštivali zakone prirode, pravde, civilizacije i Boga, da na pravi način žive u miru zarad već pomenutih ljudskih potreba.

Stoga je evo nakon skoro dvadeset godina ovdje u Prijedoru, među građanima, ljudima, narodima, Srbima, Bošnjacima, Hrvatima, Romima, Ukrajincima, Bosancima i Hercegovcima – kako god želimo da nazovemo zajednicu ljudi koja živi na ovome području – potrebno da osiguramo što je moguće veći stepen jedinstva u očuvanju ovih osnovnih ljudskih vrijednosti koji proizilaze iz njihovih urođenih i/ili usvojenih (civilizovanih) potreba, na način da jasno kažemo:

(1) Da u Prijedoru neće više nikada biti rata i sukoba zbog različitog pogleda njegovih građana na bilo koji vid društvenog, političkog ili državnog uređenja;

(2) Da u Prijedoru, takođe, neće biti sukoba u pogledu urođenog i/ili usvojenog vjerskog, nacionalnog, kulturnog, rasnog ili bilo kojeg drugog civilizacijskog opredjeljenja;

(3) Da će Prijedor biti grad i životni prostor svih njegovih građana i ljudi dobre volje koji na bilo koji način ostvaruju ili namjeravaju ostvarivati veze sa Prijedorom i njegovim građanima;

(4) Da će svi građani Prijedora (ne samo formalno) biti jednakopravno tretirani u svakom pogledu, prije svega, u pogledu ostvarivanja njihovih ljudskih prava i sloboda koji proizilaze iz Ustava i zakona, jednakopravnosti prilikom zapošljavanja, obrazovanja, socijalne i zdravstvene zaštite, vjere, kulture i tradicije, itd;

(5) Da će se politički predstavnici građana Prijedora na različitim nivoima vlasti, u najvećoj mogućoj mjeri i primarno, zalagati za ekonomsko jačanje Prijedora, i to prije svega u njihovim aktivnostima na stvaranju ambijenta za privlačenje investitora i investicija u Prijedor;

(6) Da će politički predstavnici Prijedora aktivno učestvovati na reintegraciji i afirmaciji ugleda Prijedora u zemlji i svijetu putem promocije svih njegovih artikulisanih vrijednosti, resursa, potencijala, kao i vizije građana Prijedora koji streme ka unapređenju stepena kvaliteta njihovog življenja na ovome geografskom području;

(7) Da će građani Prijedora, pojedinačno i putem svojih političkih predstavnika, jasno i sveobuhvatno prihvatiti relevantne sudske presude domaćih i stranih sudova u pogledu počinjenih ratnih zločina na teritoriji Prijedora, te da će i sami podstaknuti vlastita istraživanja na utvrđivanju svih činjenica i okolnosti u vezi ratnih događaja iz prošlosti Prijedora, kako posljednjeg, tako i svih prethodnih ratova koji su se odvijali na ovome području, kako bi se onemogućila pojava uzroka za eventualnu obnovu
kriza i konflikata i da bi se, pojednostavljeno rečeno, prihvatajući utvrđene relevantne činjenice, relaksirala situacija u pogledu negativne istorije, njenog kontinuiteta i skretanje tog negativnog toka istorije u smjeru pozitivnih pravaca i obrazaca razvoja ljudske zajednice, po čemu je Prijedor i ovo područje, u različitim vremenskim periodima svoje istorije bio prepoznatljiv.

Naravno, dugačak je spisak mojih vizija ili želja za vlastiti osjećaj blagostanja i sreće u uslovima moga poistovjećivanja koje je urođeno sa ovim prostorom i ljudima, te se zadržavam na ovim, po meni, prioritetima u aktivnostima građana Prijedora i trasiranju čvrstog i trajnog (beskonačnog) puta Prijedora i njegovih građana u pravcu uživanja u miru i slobodi i drugim blagodatima koje nam je podario Svevišnji!

Vratimo se sadašnjosti i vidjećemo da je iz perspektive realnosti ovakav scenario teško izvodiv, skoro pa nemoguć, međutim, poznato je da se „velike stvari“ ne dešavaju bez sna i zdrave vizije, kao ključne odrednice za motivaciju kritične mase ljudi u odnosu na njihove utvrđene ciljeve koji proizilaze iz njihovih objektivnih i subjektivnih, ali prije svega, civilizacijskih potreba.

Stoga je ovo poziv svim građanima Prijedora, prije svega političkim predstavnicima koji će kao kandidati učestvovati na predstojećim opštim oktobarskim izborima, da pokušaju barem za malo da ogole svoje misli iz nametnutih obrazaca sadašnjeg društveno-političkog življenja i okrenu se „običnim“ i „normalnim“ vrijednostima ljudske zajednice kojoj svi pripadamo.

Ovo je i poziv političkim predstavnicima naroda – naciona kojemu pripadam – Bošnjacima da pokušaju ostaviti po strani lične sujete, pretjerane prohtjeve i nerealna očekivanja i što je više
moguće ujedine se u očuvanju svih ovih vrijednosti koje su apostrofirane u ovome tekstu, bez
obzira na eventualne kratkoročne negativne efekte takvog djelovanja. Međutim, uvjeren sam da se dugoročna stabilnost Bošnjaka i svih građana ove države može obezbijediti jedino na način propisan ovakvim obrascima ponašanja. Naročito apostrofiram da se pokušaju osigurati zdrave snage i kritična masa ljudi iz zemlje i dijaspore koja će djelovati u pravcu ostvarivanja primarnih strateških ciljeva Bošnjačkog naroda u Prijedoru – a to su:

(1) ekonomsko jačanje i zapošljavanje ljudi (putem intenzivnijeg investiranja dijaspore) i

(2) povećana stopa izlaska glasača (iz dijaspore) na izbore.

Pozivam i moje komšije i prijatelje, političke predstavnike srpskog naroda da ne pokušavaju razumijevati trenutnu matricu uređenja države Bosne i Hercegovine i entiteta Republika Srpska kao poligon za sistemsku aktivnost u cilju dominacije samo jednog naroda, konkretno srpskoga u Republici Srpskoj, nego upravo suprotno, da ovu „dejtonsku blagodat i realnost“ iskoriste za sve građane entiteta Republika Srpska u kojem većinski vladaju i time onemoguće suprotna ubjeđenja i/ili neželjene aktivnosti drugih konstitutivnih naroda koji se nalaze i žive u takvom ambijentu. Naravno, isti obrazac ponašanja treba da važi i za Bošnjake i Hrvate u sredinama gdje oni predstavljaju nacionalnu većinu ili gdje na ovakav način pokušavaju urediti obrazac/matricu sistemskog djelovanja njihovih političkih predstavnika.

Prema tome, trajna stabilnost društvene zajednice Prijedora, naravno i cijele države, je moguća i ostvariva u uslovima funkcionisanja matrice i obrazaca na kojima počiva moderno civilizovano društvo, kakvo je kroz dugogodišnju istoriju bilo i ovo naše „prijedorsko“!

U Prijedoru, dana 24.avgusta 2010.godine