|
ZANIMLJIVI CLANCI IZ DRUGIH MEDIJA
|
Pise: Suzana Andjelic (Slobodna-Bosna)
------------------------------------------------------
SVI PRIJEDORSKI ZLOCINCI: Ko ce u Haag nakon Mrdje
Darko Mrdja, bivsi prijedorski policajac, uhapsen je u Prijedoru prosle nedjelje, punih
deset godina nakon sto je sudjelovao u stravicnom pokolju nad vise od 200 Bosnjaka
likvidiranih na Koricanskim stijenama na padinama Vlasica; nasa novinarka istrazila je
ovaj zlocin i otkriva ko je sve u Prijedoru odgovoran za logore, ubistva, etnicko ciscenje
Novinar Zeljko Kopanja stradao je zbog pisanja o zlocinu za koji je uhapsen Mrdja;
Zbog masovnosti zlocina moze se govoriti o kolektivnoj odgovornosti Srba iz Prijedora!
Mrdja je godinama zivio miran porodicni zivot u okolini Prijedora O Vise od dvjesto
Bosnjaka izdvojeno iz konvoja i, umjesto razmjene, likvidirano na Koricanskim stijenama
O Za zlocin znale politicke, vojne i policijske strukture i Krajini i zbog njega ce odgovarati
i Radoslav Brdjanin i general Momir Talic.
Prijedorcanin Darko Mrdja naizgled je zivio monotoni palanacki zivot. Dane je provodio
ribareci uz Sanu ili sa drustvom u gradskoj kuglani. Malo se bavio trgovinom, a vise
reketiranjem imucnijih sugradjana. Ovaj nekadasnji koreograf u prijedorskom kulturno-
umjetnickom drustvu u ratu je bio pripadnik interventnog voda Specijalne policijske
jedinice i jedna od uzdanica prijedorskog sefa policije Sime Drljace, kojeg je Haski
tribunal optuzio za ratne zlocine, a koji je 1998. poginuo prilikom pokusaja hapsenja.
Osim Drljace, na javnim optuznicama Tribunala nasla su se trideset tri prijedorska
Srbina, ukljucujuci i ratnog gradonacelnika Milomira Stakica, nekadasnjeg predsjednika
Skupstine opstine Milana Kovacevica, te brojni cuvari zloglasnih prijedorskih logora
Omarska, Keraterm i Trnopolje. Prijedor, drugi po velicini grad u sjeverozapadnoj Bosni,
do rata je imao 112 hiljada stanovnika od kojih su Bosnjaci cinili vecinu, bilo ih je skoro
50 hiljada. Protjerani su, odvedeni u logore ili ubijeni nakon sto su srpske snage u maju
1992. preuzele kompletnu vlast u gradu. U knjizi nestalih opstine Prijedor upisano je
3.227 imena ali pretpostavlja se da pomenuti broj nije konacan. Danas je Prijedor primjer
grada u koji se vracaju predratni stanovnici, obnavljaju svoje kuce naocigled onih koji su
ih unistili.
KORICANSKE STIJENE
Darko Mrdja nije bio na javnoj optuznici ali
je strahovao da ce biti uhapsen i odveden u
Haag i sklanjao bi se daleko od javnosti
kada bi neki od njegovih sugradjana bio
uhapsen. Kasnije bi se ponovo vratio
svojim uobicajenim navikama. Prijedorski
Bosnjaci, od kojih su mnogi nosili
“uspomene” na njegova batinanja, sretali
su ga na ulici bas kao i mnoge slicne njemu
cija su zlodjela pamtili. “Bio je jedan od
najvecih zlocinaca uz Simu Drljacu”,
kazu nasi sagovornici. Pamtili su ga kao
logorskog cuvara koji je zatvorenike tukao
do smrti. Svjedoci koji su prezivjeli
stravicni masakr na Koricanskim stijenama
na planini Vlasic kada je ubijeno vise od
200 Bosnjaka imenovali su ga kao jednog
od izvrsilaca ovog zlocina.
Da Mrdja nije bezrazlozno strahovao,
pokazalo se 13. juna ove godine kada su ga
u Prijedoru uhapsili vojnici SFOR-a. Dan
kasnije otpecacena je optuznica koja je
protiv njega podignuta 16. aprila 2002.
koja ga tereti za zlocin protiv covjecnosti i
ZLOCINCI IZ PRIJEDORA - JOS UVIJEK NA SLOBODI:
Ocito, ni danas nisu spremni shvatiti
odgovornost za zlocine ne samo u
prijedorskoj policiji nego i u najodgovornijim
institucijama Republike Srpske. Tako je
nakon hapsenja Darka Mrdje protestovao
Sinisa Djordjevic, savjetnik premijera
Mladena Ivanica za odnose sa Tribunalom.
Pitao je zasto Tribunal nije otpecatio
optuznicu protiv Mrdje i dostavio je Vladi RS-a
cime bi omogucio Mrdji da se preda ili da
ga uhapsi policija Republike Srpske. Pa,
jasno je zasto nije. O spremnosti policije
ovog entiteta da hapsi lica koja potrazuje
Tribunal dovoljno govori cinjenica da u
Prijedoru, nadomak Bosnjaka i Hrvata koji su
vracaju svojim kucama, jos uvijek slobodno
zive oni koji su ih slali u logore, zlostavljali ih
i upravljali tim logorima poput Zeljka
Meakica, komandanta Omarske, koji je vec
sedam godina na javnoj optuznici Tribunala.
Upravnik logora Trnopolje Slobodan
Kuruzovic zamjenik je direktora u jednoj od
prijedorskih osnovnih skola i istaknuti clan
SDS-a. U prijedorskoj policiji jos uvijek je
zaposlena ratna garnitura policajaca i
nekadasnjih logorskih cuvara koji uzivaju
zastitu Mirka Tufegdzije, nacelnika policije,
takodje ratnog kadra. Ratni nacelnik
opstinskog Ministarstva odbrane Slavko
Budimir direktor je prijedorske direkcije
Telecoma. Dakle, gradom slobodno setaju
odgovorni za zlocine, pa i oni sa javnih
potjernica, tako da je prilika za dokazivanje
kooperativnosti i vise nego dovoljno.
Ipak, pomenimo procjenu jedne od
medjunarodnih organizacija kako u Bosni i
Hercegovini zivi oko 20 hiljada ljudi koji su
odgovorni za ratne zlocine - kao izvrsitelji,
ucesnici ili podstrekaci zlocina i da veci dio
njih vjerovatno nikada nece odgovarati za
svoja nedjela. Zive kao ugledni ljudi, neki su
cak na funkcijama ili su jos uvijek uticajni u
svojim sredinama. S vremena na vrijeme,
njihov relativno miran zivot pomuti vijest o
necijem hapsenju ili najava novih optuznica
u Haagu. Veliki broj njihovih zrtava i danas
se vode kao nestali i za istinom o njima
porodice jos uvijek tragaju.
krsenje zakona i obicaja rata. Mrdja je bio
komandir interventnog voda specijalne
policijske jedinice koja je 21. augusta
1992. strijeljala vise od 200 Bosnjaka na
Koricanskim stijenama.
Bosnjaci koji su tada pobijeni povedeni su
iz logora Trnopolje uz objasnjenje da ce
autobusima biti prevezeni do Travnika i
razmijenjeni nakon sto su pod pritiskom
medjunarodne javnosti srpske vlasti bile
prisiljene raspustiti logore. Konvoju
logorasa koji su pratili pripadnici srpske
vojske i policije pridruzilo se vise od hiljadu
stanovnika sela Tukovi. Kolona je
zaustavljena kod sela Smetovi na planini
Vlasic kada je Darko Mrdja naredio da se
izdvoje muskarci. Zene i djeca su nastavili
putovanje do Travnika, a muskarci su
prevezeni do planinskog lokaliteta
Koricanske stijene. Dovedeni su do
provalije i naredjeno im je da kleknu licem
prema ambisu. Darko Mrdja je izdavao
zapovijedi i ispratio ih u smrt rijecima:
“Ovdje cemo obaviti razmjenu, zivi za
zive, a mrtvi... zna se”. Policajci su
zapucali, njihove zrtve su padali niz strme
ivice stijena. Ipak, sest zatvorenika je prezivjelo da bi mogli svjedociti o ovom stravicnom
pokolju. Najmladji od njih, tada sesnaestogodisnjak, Sanemir Kljajic proveo je dvanaest
dana u provaliji medju mrtvim tijelima. Puzuci je dosao do rijeke Ugar i trinaesti dan
uspio izaci iz ambisa ali se onesvijestio pokusavajuci ubrati nekoliko sljiva. Seljak koji ga
je pronasao obavijestio je vojnu komandu i odveden je u Skender Vakuf gdje je uz
batinanja ispitivan. Kasnije je razmijenjen zahvaljujuci tome sto je bio registriran od
strane Medjunarodnog crvenog krsta i danas zivi u jednoj evropskoj zemlji. Na
Koricanskim stijenama ostao je bez oca, brata i amidze.
Svoja svjedocenja prezivjeli su ispricali haskim istraziteljima. Prema njihovim
procjenama, tada je strijeljano najmanje 200 ljudi ali tacan broj jos uvijek nije utvrdjen,
niti je izvrsena ekshumacija ove masovne grobnice. U dodatku optuznice navedena su
imena 238 bosnjackih muskaraca koji su posljednji put vidjeni u ovom konvoju.
Odredjeni broj muskaraca ipak je sa konvojem stigao u Travnik, bili su to oni koji su
zivote otkupili zlatom, novcem i drugim vrijednostima koje su imali kod sebe.
KO JE SAKRIO ZLOCIN
Darko Mrdja je jedan od neposrednih izvrsilaca ovog masakra zbog kojeg ce odgovarati
pred Haskim tribunalom. Medjutim, on je bio samo karika u savrsenom lancu zlocina. Za
zlocin koji su pocinili prijedorski policajci odmah su saznali vojni organi. Konvoj koji se
kretao prema Travniku bio je u njihovoj nadleznosti. “Na Koricanskim stijenama, na
starom putu od Skender Vakufa prema Travniku, grupa policajaca iz rezervnog
sastava MUP-a iz Prijedora napravila je stravican zlocin nad civilima!”, stajalo je
u depesi koju je dan nakon masakra potpukovnik Bosko Peulic, tadasnji komandant
122. pjesadijske brigade iz sastava Prvog krajiskog korpusa, poslao na adrese organa
bezbjednosti Vojske i MUP-a tadasnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine.
Ali, zlocin na Koricanima je prosao nekaznjeno. Iako je postojala informacija o
pocinjenom zlocinu nadlezno tuzilastvo nije reagovalo, kao ni tadasnji ministar policije
Mico Stanisic, niti nacelnik banjoluckog CSB-a Stojan Zupljanin. Nije se zanimao ni
tamosnji nacelnik resora drzavne bezbjednosti Nedeljko Kesic. Angazovao se samo
ministar odbrane general Bogdan Subotic, ali samo na zataskavanju istrage o ovom
zlocinu. Dan nakon ubistva zatvorenika, pripadnici Civilne zastite uklonili su tragove
zlocina sa lica mjesta, a konacno ciscenje lokacije zavrsio je Simo Drljaca sa svojim
ljudima.
Mrdjina policijska jedinica bila je regularna policijska jedinica pod kontrolom opstinskog
Kriznog staba koji je, opet, bio odgovoran Kriznom stabu AR Krajina. Upravo zato, za
zlocin na Koricanskim stijenama pred Tribunalom u Hagu odgovarace i politicki lideri
Krajine. Ovaj zlocin stavlja se na teret i Milomiru Stakicu, ratnom gradonacelniku
Prijedora, ali i najvisem rukovodstvu Krajine, predsjedniku Kriznog staba Radoslavu
Brdjaninu i generalu Momiru Talicu, nekadasnjem komandantu Prvog krajiskog
korpusa.
KONTINUIRANI GENOCID
Ratna desavanja u Prijedoru specificna su u odnosu na druge bosanskohercegovacke
gradove. Godinu dana je kontinuirano trajalo protjerivanje nesrpskih civila i njihovo
ubijanje, a prijedorski logori prizvali su sjecanja na slicne nacisticke tvorevine. Broj
odgovornih za ratne zlocine u Prijedoru je toliki da se moze govoriti o kolektivnoj
odgovornosti srpskih zitelja ovog grada koji su u velikom broju podrzali zlocine SDS-a i
njegovih vojnih i policijskih struktura. U velikoj mjeri su ucestvovali u pljackanju
bosnjackih naselja i zlostavljanju svojih komsija unutar logorskih ograda.
Broj umrlih u prijedorskim logorima nije dostigao nacisticke nivoe ali je okrutnost bila
uporediva. Zatvorenici su muceni na najsvirepije nacine i ubijani oruzjem koje bi se
krvnicima naslo pri ruci - puskom, nozem, makazama ili parom snaznih ruku oko
mrsavog vrata. Iako je Radovan Karadzic, politicki vodja ovih zlocinaca, uvjeravao
svijet da se radi o “sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je izasla na vidjelo
kada su novinari i diplomati razgovarali sa logorasima koji su se dokopali sigurnosti u
Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti. Najkompletniju sliku logora u Krajini napravio
je State Department i seriju ovih izvjestaja poslao je Vijecu sigurnosti UN-a, ali kada je
svijet odlucio reagovati vec je bilo kasno za hiljade ljudi koji su bili mrtvi ili trajno fizicki
osteceni. Izvjestaji State Departmenta sadrze stravicna svjedocenja. U jednom od njih
koji datira od 22. oktobra 1992. i nosi naziv “Zlostavljanja civila u kaznenim centrima”
navedeni su primjeri surovosti tesko pojmljivi ljudskom razumu poput onoga koji iznosi
jedan od prezivjelih zatvorenika logora Omarska. “Svjedok izjavljuje da je jedan
mladi Musliman iz Kozarca koji je imao motocikl suzuki mucen pred drugim
zatvorenicima. Bio je gadno pretucen po cijelom tijelu, a zubi su mu bili izbijeni.
Strazari su mu onda testise zavezali cvrsto zicom, a drugi kraj zice zakacili za
motocikl zrtve. Jedan strazar je sjeo na motocikl i u punoj brzini se odvezao”. U
Prijedoru se pokazalo da nisu postojale granice bizarnog entuzijazma za mucitelje koji su
sa zadovoljstvom cinili svoje zlocine.
ODMAZDA NAD KOPANJOM
Statistika kaze da je 35.405 prijedorskih Bosnjaka stiglo zivo u trece zemlje. Nesto vise
od 8.000 ostalo je u Bosni i Hercegovini, a protjerano je i oko 6.300 prijedorskih Hrvata.
Prica o logorima u Krajini obisla je svijet. Haski tribunal je jos 1995. medju prvim
optuznicama podigao optuznice protiv nekadasnjih cuvara ovih mucilista i oni su poceli
popunjavati pritvorske celije Tribunala.
Razotkrivanje zlocina na Koricanskim stijenama desilo se mnogo kasnije. Banjalucke
Nezavisne novine su 25. augusta 1999. objavile svjedocenja sedam Bosnjaka koji su
prezivjeli ovaj masakr. Imena ubica nisu otkrivena, ali su prozvani oni koji su bili
odgovorni za zataskavanja slucaja.
Nedugo nakon objavlljivanja ovog teksta, 22. oktobra 1999. u eksploziji autobombe tesko
je stradao Zeljko Kopanja, vlasnik Nezavisnih novina. Ocito, bila je to odmazda za
tekstove koje su objavljivale ove novine. Na adresu redakcije prethodno su stizala
prijeteca pisma sa porukama: “Smrt dolazi”, "Necete jos dugo, sudice vam srpski narod" i
slicno. Kako je istraga o ovom atentatu ostala bez rezultata, o mogucim izvrsiocima jos
uvijek se spekulise. Jedna od pretpostavki je da je atentat na Kopanju djelo prozvanih
ratnih zlocinaca i kriminalaca iz policije. Osim zlocina na Koricanskim stijenama
Nezavisne novine istrazivale su i ubistva Bosnjaka i Hrvata u Teslicu koja su pocinili
pripadici “Mica”, specijalne jedinice dobojske policije.
Policajci koji su vodili istragu oko atentata na Kopanju zalili su se da veliki broj policajaca
“iz patriotskih interesa” odbija saradnju i navodili slucaj Prijedora u kojem su ljudi iz
policijskih struktura drzali stranu ratnim zlocincima ne zeleci shvatiti njihovu odgovornost
za zlocine.
|
|
|
