|
ZANIMLJIVI CLANCI IZ DRUGIH MEDIJA
|
RUSENJE CRKAVA I DZAMIJA, PROGONI VJERSKIH SLUZBENIKA
Pise Aleksander Ravlic
--------------------------------------------------------------------
Istodobno s provodjenjem monstruoznog plana genocida, srpski su sovinisti
sustavno provodili i plan memoricida, buduci su nastojali ukloniti svaki
materijalni dokaz o postojanju drugih naroda i na podrucju sjeverozapadne Bosne,
izuzev svog srpskog. Osobito im je bilo stalo do toga da uklone sve dzamije i
crkve koje nisu pravoslavne. Sustavno su, najcesce miniranjem i paljevinom,
rusili i uklanjali kulturno-povijesne spomenike dvaju naroda, hrvatskog i
bosnjackog (muslimanskog).
Vjerski su objekti bili prvi na udaru, iako su se srpski rusitelji javno
iskazivali kao vjernici. Medjutim, rusenjem katolickih crkvi i muslimanskih
dzamija jasno su pokazali da nisu vjernici, vac barbari. A uklanjali su s lica
zemlje i izuzetno vrijedne kulturno-povijesne spomenike, koji su vec godinama
bili pod zastitom UNESCO- a.
O tim poduhvatima srpskih ekstremista, na zalost, u svijetu se jako malo zna,
ponajvecma sto medjunarodna zajednica nije potpuno bila na strani zrtve, a to ce
reci onih koje su progonili zagovornici monstruoznog plana o stvaranju velike
Srbije. Za stvaranje iskrivljene slike o stvarnom stanju na podrucju Bosne i
Hercegovine, a to znaci i sjeverozapadne Bosne, krivnja je, u prvom redu,
sluzbenim organima UN-a i njenim poklisarima koji nastoje rasporediti krivicu na
sva tri naroda, iako je bjelodano da su zacetnici i najveci krivci, bas
ekstremisti iz reda srpskog naroda. Istina, takvom djelovanju UN-a uvelike
pripomaze i licemjerje, dvolicna politika velikih i mocnih sila, koje iz svojih
interesa takvu politiku podrzavaju, ne mareci da takvim odnosom postaju
suucesnici holokausta kojeg srpski ekstremisti provode.
Dakle, uz presutni blagoslov svjetskih mocnika, srpski su ekstremisti na
podrucju Banjalucke biskupije i banjaluckog, te bihackog islamskog muftijstva,
barbarski unistili 81. katolicku crkvu, smostan ili zupni dvor, te cak 205
dzamija. Do pocetka 1994. godine na ovom podrucju je unistena, minirana ili
spaljena, svaka druga crkva u Banjaluckoj biskupiji, tj. njih 35, dok je njih 17
tesko osteceno, a ostecena je 21 crkva. U istom razdoblju tesko je ostecena ili
srusena svaka treca zgrada u skupini pastoralnih centara, zupskih i samostanskih
zgrada. Izmedju tako velikog broja porusenih dzamija u istom vremenskom
razdoblju, po razmjerima barbarskog odnosa izdvaja se rusilacki odnos u najvecem
gradu na ovom podrucju - Banjaluci. Naime, u ovom gradu, u kojem su Hrvati i
Bosnjaci (Muslimani) cinili natpolovicnu vecinu (sto nije slucaj u banjaluckoj
opcini) sravnjeno je sa zemljom svih 16 dzamija i 5 turbeta (mauzoleja), koji su
bili svjedocanstvo jednog vremena i istodobno kulturno- povijesni spomenici.
Napad na crkve i dzamije zapoceo je jos u vrijeme ratovanja jedinica tzv. JNA
po Hrvatskoj. Povratnici s ratista uzivali su pucati po katolickim crkvama i
dzamijama. Najvise ostecenja katolickih crkvenih objekata bilo je u jesen 1991.
godine u bosanskogradiskom kraju: Novoj Topoli (crkva je sagradjena 1891., a
pastoralni centar 1885.), uz ostecenja izvrsena je i pljacka; u Bosanskoj
Gradisci crkva (sagradjena 1913.) i novi pastoralni centar ostecen; u Celinovcu
nedaleko od Nove Topole, Mackovcu i Dolini, crkve su mahom teze ostecene. U
susjednoj opcini Laktasi zaraza napada, na nepravoslavne bogomolje, sirila se
poput epidemije. Nekako istodobno, dakle u jesen 1991. u selu Mahovljani je
ostecena i opljackana katolicka crkva, podignuta daleke 1902. godine, kao i
novopodignuta zupska zgrada, te svi objekti ekonomije Banjalucke biskupije u tom
mjestu. Usprkos prosvjedima biskupa dr. Franje Komarice, u proljece 1992. godine,
nasilnicko ponasanje je nastavljeno, pa je u vise navrata ostecivana stara zupna
crkva (sagradjena 1899.godine) u Bosanskom Aleksandrovcu, kao i samostan casnih
sestara u tom istom mjestu, sagradjen 1882. godine. Osobito je na meti bila
zupna crkva s pratecim objektima u selu Trn, na kojoj su velikosrpski sovinisti
zabiljezili svoj neslavni rekord. Naime, neprekidno su napadali na crkvene
objekte u Trnu, da bi u noci od 28. na 29. rujna 1994. po 34. put izvrsili napad,
i svaki put bi vrijedni zupljani Hrvati u zupi Trn, iznova popravljali ostecene
objekte kako bi ostali u funkciji, da bi hrvatski puk lakse opstao na svojim
vjekovnim ognjistima. Na zalost, velikosrpski ekstremisti, u noci od 17. na 18.
svibanj 1995., su minirali zupnu crkvu i zapalili pastoralni centar u Trnu.
Sustavno i namjerno unistavanje
Katolicki objekti, kao i muslimanski i drugih vjeroispovijedi izvan
pravoslavlja, unistavani su sustavno i namjerno, a zlocini na njima su jos tezi
s obzirom da na podrucju sjeverozapadne Bosne nije bilo ratnih djelovanja. One
crkve koje su iz ovih ili onih razloga ostale, srpski ekstremisti su se trudili
naruziti pogrdnim grafitima, ako nista drugo. Tako su katolicku zupnu crkvu u
sredistu Banjaluke , sagradjenu 1891. godine, u vise navrata napali i svoje
tragove zlocina ostavili na uvid javnosti, ispisivanjem cetnickih parola po
crkvenoj fasadi. I drugu crkvu u sredistu Banjaluke, katedralu Sv. Bonaventure,
uspjeli su ostetiti pocetkom 1992. iako se u neposrednoj blizini nalaze vojnici
koji cuvaju bivsi Dom JNA, a na drugoj strani je, u neposrednoj blizini,
banjalucka Srpsko-pravoslavna eparhija.
U opcini Sanski Most vise je porusenih katolickih crkava. Primjerice, u
mjestu Sasina, u kojem katolicka zupa postoji jos od 1530. godine, zupnu su
crkvu cetnici miniranjem unistili u lipnju 1993., pa se sada liturgijsko
okupljanje preostalih vjernika obavlja u podrumskim prostorijama pastoralnog
centra, a neke se svetkovine, poput Petrova odrzavaju ispred rusevina sasinske
crkve. U drugoj staroj katolickoj zupi u istoj opcini, u Staroj Rijeci, crkva je
minirana u ljeto 1992. godine, dok je pastoralni centar tesko ostecen i
opljackan, pa se sveta misa od tada slavi u dvoristu porusene crkve, odnosno
popravljenoj od ostecenja vjeronaucnoj dvorani. Statistika o rusenju crkava u
opcini Sanski Most kazuje da su u 1992. godini miniranjem porusene crkve u
Kijevu i Kijevcima, te u selu Ovanjska koje je juzno od Ljubije, dok je ostecena
zupna crkva u sredistu Sanskog Mosta (sagradjena 1894. godine).
Prijedor, grad u kojem su se srpski kolovodje na najbrutalniji nacin
obracunali s nesrpskim pucanstvom, i koji je u svijetu postao cuven po zlocinima
u logorima strave i uzasa (Keraterm, Omarska...) ostao je bez katolicke zupne
crkve u rujnu 1992. godine. Unistili su je miniranjem, pa se sada za preostale
vjernike katolike sveta misa slavi u ovecoj dvorani nedovrsenog pastoralnog
centra. U istoj opcini, u brojcano jakoj katolickoj zupi Surkovac, u ozujku
1993. godine minirana je i unistena velika zupna crkva.
U Mrkonjic-gradu, nekadasnjem Varcar-vakufu, u kojem je za krscansku i
hriscansku djecu, u prvoj polovini 19. stoljeca, skolu utemeljio i vodio
znameniti franjevac Ivan Frano Jukic “Banjalucanin”, vise se ne cuje zvono s
katolicke zupne crkve, jer je podmetnutim pozarom izgorjela vec u jesen 1992.
godine, pa su mrkonjicki katolici sve do pocetka svibnja 1995. godine, obavljali
vjerske obrede u crkvi u nedalekom Majdanu. Od pocetka svibnja 1995. godine,
kada je zapaljena filijalna crkva mrkonjicke zupe u Majdanu, izgubili su
katolici i tu mogucnost. “Time smo u jajackom Dekanatu, koji obuhvaca Jajce,
Mrkonjic-grad, Kljuc i Liskovicu, izgubili i posljednju crkvu. Sve su porusene!”
- tuzno je konstatirao dr Miljenko Anicic, vikar Banjalucke biskupije. Naime,
katolicka crkva u Liskovici, koja je po prvi put u tom mjestu podignuta 1881.
godine, spaljena je i unistena u ljeto 1992. godine, a zupna crkva u sredistu
Kljuca spaljena je pocetkom 1993. godine, u trenutku kada je bila sasvim blizu
svoje velike - stote obljetnice trajanja. U jajackom Dekanatu srpski ekstremisti
su osobito napadali na objekte katolicke crkve u samom gradu Jajcu, u kojem su
cuvani vrijedni dokazi o prisustvu Hrvata, odnosno o povijesti Bosne.
Franjevacki samostan usred Jajca, koji je imao vrijedan povijesni muzej,
devastiran je i tesko ostecen, a crkva srusena, pa taj zlocin srpskih
okupacijskih vlasti ponajbolje govori, i potvrdjuje, silovitost i mrznju prema
Katolickoj crkvi, hrvatskom narodu i Bosni, mnogo vecu od, primjerice, turskog
osvajaca koji je, valja znati, u kanun-nami (zakoniku) za bosanski sandzak, za
1530. godinu, propisao da se moraju postovati stare crkve i samostani.
Kronika rusenja katolickih crkava u Banjaluckoj biskupiji, nedvojbeno
potvrdjuje koliko su, bas kao i ostale nepravoslavne bogomolje, bile “trn u
oku” srpskih nacifasista. Podaci to neprijeporno potvrdjuju. Kronika o njihovu
rusenju rjecito o tome kazuju: u Novakovicima, banjaluckom prigradskom naselju,
u lipnju 1993. spaljena je crkva, a u nedalekim Barlovcima nekako istodobno je
crkva teze ostecena; u Bosanskoj Dubici je zupna crkva, podignuta 1925. godine,
miniranjem porusena u mjesecu srpnju 1992. godine; na podrucju opcine Bosanska
Gradiska, u kojem nema niti jednog katolickog crkvenog objekta nije najmanje
jedanput ostecen, crkve u Mackovcu i Catrnji su miniranjem srusene u 1992.
godini, dok je u istoj godini, u srpnju mjesecu, spaljena zupna crkva u
Bosanskoj Kostajnici. U nedalekom Bosanskom Novom, istodobno kad je pocinjen
zlocin nad katolickom crkvom u Bos. Kostajnici, katolicka zupna crkva je tesko
ostecena. Svibnja mjeseca 1992. izgorjela voljom srpskih ekstremista i vlasti,
katolicka zupna crkva u Bosanskoj Krupi, dok je u Bosanskom Grahovu, nekako
istodobno, katolicka crkva tesko ostecena. U Glamocu, mjestu u kojem su se zbili
prvi napadi na hrvatske prvake, odnosno na objekte katolicke crkve, rusenje
katolicke crkve dovrseno je vec u srpnju 1992. godine. Srpski sovinisti uz
blagoslov srpskih vlasti, u srpnju 1992. godine, paljevinom su dokrajcili
novopodignutu katolicku zupnu crkvu u Kotor-Varosi, dok su u kotorvaroskoj
opcini crkve tesko ostecene, a pastoralni centri opljackani u selima: Orahova (selu
jugoistocno od Kotor-Varosi) i Sokoline.
U kolovozu 1992. godine, u selu Bakinci, u opcini Laktasi, srusena je
filijalna crkva zupe Mahovljani. Tog ljeta 1992. u opcini Prnjavor sve crkve su
ostecene, izuzev crkve u Kulasima, koja je bila minirana i postala
neupotrebljivom (i ovdje su vrijedne ruke nepokolebljivih i ustrajnih vjernika
osposobile prostor u kojem se obavlja bogosluzje). I u opcini Livno, u dijelu u
koji su u 1992. godini dospjele jedinice nekadasnje JNA i cetnicki odredi, tesko
su ostecene katolicke crkve. Zlocinacke pobude srpski neonacifasisti su iskalili
na crkvama u selima Kovacici i Strupnic, u kojima su tesko ostetili filijalne
crkve zupe Ljubincic.
U proljece 1995. godine pojacani su nasrtaji na Hrvate, odnosno na katolicku
crkvu u Banjaluckoj biskupiji. “Tijekom posljednjih dogadjaja na podrucju
Republike Hrvatske (misli se na izvedenu policijsko-vojnu zadacu vracanja
podrucja zapadne Slavonije pod jurisdikciju hrvatskih vlasti - op. A.R.) doslo
je do znacajnog pogorsanja polozaja preostalih katolika Hrvata u Banjoj Luci.
Izmedju 6. i 7. svibnja 1995. godine u Banjoj Luci su podmetnutim eksplozivom
potpuno razruseni Franjevacki samostan i crkva na Petricevcu ... Lokalna
sredstva javnog priopcavanja stalno poticu mrznju”, stoji, izmedju ostalog, u
priopcenju - javnom apelu Zajednice Hrvata sjeverozapadne Bosne, koja se
oglasila odmah po novom zlocinu. Samostan franjevaca na Petricevcu, s novom
crkvom suvremeno koncipiranom i prostranom, koje objekte je natkriljivao visoki
zvonik suvremenog oblika, barbarskim cinom sravnjeni su sa zemljom. Taj
samostanski prostor na Petricevcu bio je od velikog znacaja za narod banjaluckog
kraja, zbog svog dugog postojanja i bogate knjiznice s mnogim
vrijednim-raritetnim primjercima. Pocetkom svibnja ove godine cetnici su
eksplozivom digli u zrak biskupijsko svetiste-crkvu Sv. Terezije od Malog Isusa,
a zapalili zupnu kucu u Presnacama, te usmrtili zupnika vlc. Filipa Lukendu i
casnu sestru Ceciliju Pavu Grgic, koji su izgubili zivote u plamenu vatre. Tih
dana su se srpski ekstremisti okomili i na samostane casnih sestara u Bosanskom
Aleksandrovcu i Novoj Topoli.
Kada je rijec o crkvama koje ne pripadaju pravoslavlju, mora se spomenuti da
su i grkokatolicki objekti bili trn u oku srpskim ekstremistima. Jos u lipnju
1992. godine spaljeni su u Banjaluci crkveni objekti - pomocne zgrade
parohijskog pastoralnog centra grkokatolika Ukrajinaca, koji pripadaju eparhiji
Krizevci. Dva mjeseca poslije, u kolovozu 1992. godine, miniranjem su srusena
dva vrlo vrijedna i znacajna crkvena objekta grkokatolika. Naime, u mjestu Stara
Dubrava, u opcini Celinac, srusili su cetnicki nastrojeni pojedinci, parohijsku
crkvu, a u samom sredistu Prnjavora (sredistu opcine koja je zahvaljujuci
skladnom suzivotu nazivana Europom u malom, ali su zbog terora koje su poceli
provoditi srpske paravojne postrojbe, predvodjene ekstremistom Milankovicem, iz
ovog kraja prvi napustili kucna ognjista Talijani) parohijsku i dekanatsku crkvu.
Ni kuca ukrajinskih monahinja u banjaluckom naselju Budzak nije ostala
postedjena - nju su tesko ostetili srpski nacifasisti pocetkom 1993. godine.
Rusenje dzamija pod okriljem noci
I u kronici rusenja muslimanskih bogomolja tj. dzamija, opcina Prnjavor
zauzima neslavno mjesto, jer je u toj opcini porusena prva dzamija u Bosni i
Hercegovini, 1991. godine, cime su srpski sovinisti jasno dali do znanja da ne
zele vidjeti niti jednu dzamiju u svojem vidokrugu. Tu svoju orijentaciju
potvrdili su koncem veljace 1992. bacanjem eksploziva i ostecivanjem
najvrijednije i najpoznatije banjalucke dzamije - Ferhadije i obliznjeg
Ferhad-pasinog turbeta.
U Prijedoru u kojem su srpski sovinsti bili krajnje bezobzirni prema
Muslumanima i Hrvatima, i u kojem je podrucju nacinjen pravi pogrom (o tragediji
ovog kraja nesto se doznalo kroz pokazivanje stravicnih scena u logorima Omarska
i Keraterm, ali je malo poznato da je u ljeto 1992. godine ubijeno 18.647 civila,
zena i djece, te da je nestalo 8351. osoba, o cemu svjedoci Nusret Sivac, i sam
stradalnik, u svojoj knjizi-svjedocanstvu “Kolika je u Prijedoru carsija”).
U ljeto 1992. vec nije bilo niti jedne dzamije, ne samo u gradu. Srpski su
barbari sravnali sa zemljom i povece gradsko naselje “Stari grad” i u toj
akciji bezobzirnog unistavanja porusili su i dzamije, nakon cega su posijali
travu?!
Rusenje banjaluckih dzamija pocelo je 9. travnja 1993. paljevinom dzamije u
Podpecinama. Zatim su srusene dvije najreprezentativnije dzamije - Ferhadija i
Arnaudija, od kojih je Ferhadija bila prava ljepotica i kao vrijedan
kulturno-povijesni spomenk nalazila se pod zastitom UNESCO-a. Obje su miniranjem
porusene u praskozorje 7. svibnja 1993. godine. Iako su obje ove dzamije bile
monumentalne, ipak se od svih Banjalucana Ferhadija drzala za reprezentatvinu
zgradu, jer su je od davnine drzali za ponajljepsu bosanskohercegovacku dzamiju,
zbog mnogo cega, a osobito zbog vitkog minareta. Njezinim rusenjem srpski
barbari su jos jednom pokazali da ne umiju uzivati u ljepoti ako je nesto izvan
kruga koji pripada njihovom narodu.
Rusenje ovih dviju najreprezentativnijih banjaluckih dzamija bio je, vrijeme
ce pokazati, test kojeg su zagovornici holokausta i memoricida podmetnuli
medjunarodnoj zajednici, kako bi opipali puls prije nastavka ostvarivanja
zlocinackog nauma rusenja za njih tudjih bogomolja. Buduci je svijet iskazao
bezosjecajnost i sutnju, novovjeki barbari, a srpski ekstremisti, nastavili su
svoj zlocinacki pir rusenja, za sto im je na ruku isao uvedeni policijski sat.
Valja znati da su rusenje svih 16 banjaluckih dzamija zlocinci izvrsili za
vrijeme trajanja policijskog sata! Ali i da nikada pocinitelji teskog zlocina
nisu otkriveni, pa se logicki zakljucuje da je policijski sat i uveden da bi se
zlocini nad civilnim i vjerskim objektima mogli ciniti i pociniti. Ipak, iako se
imena pocinitelja zlocina nad banjaluckim dzamijama (nad svim bogomoljama) ne
znaju, Bedrudin Gusic, predsjednik Odbora islamske zajednice u Banjaluci, javno
je objelodanio kako se stanoviti srpski policajac Miro Kraljevic, jednom zgodom
javno dicio kako je on srusio Ferhadiju, dok drugi koji su pratili rusenje
dzamija po Banjaluci, i po Bosni i Hercegovini, drze da je tom akcijom rusenja
rukovodio Sredoje Vucenovic, navodno strucnjak za eksplozive i rusenja.
Cetiri dana poslije rusenja najmonumentalnijih banjaluckih dzamija -
Ferhadije i Arnaudije, 11. svibnja 1993. minirana je stamena dzamija u Vrbanji;
vec 16. svibnja unistena je tzv. Tulekova dzamija u Lijevoj Novoseliji, a 24.
svibnja Behram-efendijina dzamija u Desnoj Novoseliji. Poslije cetrdesetodnevnog
prekida u rusenju, 4. srpnja 1993. srpski sovinisti su unistili cetiri od 10
preostalih banjaluckih dzamija. Eksplozivom su porusili dvije najbolje dzamije
na desnoj obali Vrbasa, Gazanferiju, nedaleko Gradskog mosta, i “Jama dzamiju”
u Gornjem Seheru. Podmetanjem pozara u toj noci unistene su dzamije na Grabu i
na Hisetima.
Preostale dvije dzamije u naselju Novoselija, po jedna na svakoj strani
Vrbasa, porusene su 14. srpnja, nakon cega je sve do 6. rujna bio zastoj u
rusenju preostalih banjaluckih dzamija. A onda, 6. rujna, planula je dzamija u
Potoku, da bi posljednje tri dzamije - u Stupnici, Dolcu i na Pobrdju, bile
zapaljene 8. rujna 1993. godine. Dakle, svih 16 banjaluckih dzamija je bilo
zbrisano s lica zemlje, voljom srpskih nacifasista, u razdoblju od svega 152
dana.
Izostali prosvjedi
Da su srpske vlasti bile u dosluhu s pociniteljima govori podosta cinjenica.
Prva je svakako ta da su zlocini nad islamskim bogomoljama izvrseni u vrijeme
policijskog sata, za vrijeme kog su se mogle kretati samo policijsko- vojnicke
patrole kojima je bila duznost nadzirati gradsko podrucje, pa ipak nisu
zamijetili kamione koji su bili bucni i koji su odvozili dragocjenisoti iz
banjaluckih dzamija, a dovozili stotine kilograma eksploziva. I druga, niti
jedan od rusitelja dzamija nije nikada uhicen, a kamoli da je bio progonjen. Ali
se je uvelike veselilo na uporistima ekstremista cim je - odjekom detonacija,
plamenim signalom ili telefonskom dojavom, stigla vijest o unistavanju nove
dzamije. Osim toga jako je zanimljivo da ni predsjednik banjalucke opcine, mr.
Predrag Radic, nije izjavio banjaluckom muftiji svoju zalost zbog rusenja
Ferhadije, niti je, i kraj brojnih zlocina nad bogomoljama i ljudima u opcini,
iako su se svakodnevno dogadjali, nije podnio ostavku u znak neslaganja sa
zlocinackom politikom koja je bila uperena protiv nesrpskog pucanstva. Medjutim,
Predrag Radic je bio vrlo bucan i cak je sazvao konferenciju za novinstvo, jer
mu se nije dopalo sto je Louis Gentile, rukovoditelj banjaluckog odjela UNHCR-a
usudio se odvesti dvojicu svojih suradnika iz prostorija banjalucke policije,
koje su priveli jer su fotografirali rusevne ostatke netom minirane Sahat-kule (prve
javne ure u Bosni i Hercegovini), te turbeta u dvoristu i groblju Ferhadije, te
sto je na Hrvatskoj televiziji govorio o novom zlocinu rusenja i privodjenju
njegovih suradnika. No, banjalucki gradonacelnik nije bio tih i miran samo pri
rusenju dzamija i muslimanskih sakralnih objekata.
Glas prosvjeda nije podigao ni prilikom rusenja bilo kojeg katolickog
vjerskog objekta. Cak ni prilikom svibanjskih dogadjaja 1995., kada su do
temelja sruseni samostan i crkva na Petricevcu, objekat izuzetne vrijednosti po
katolicku crkvu i hrvatski narod. Nije to ucinio ni zbog po svireposti necuvenog
usmrcenja zupnika i casne sestre u Presnacama, koje su se dogodilo koji dan
poslije rusenja petricevackog samostana. Zbog toga je banjaluckom predsjedniku
opcine banjalucki biskup dr Franjo Komarica, taj neustrasivi borac za zastitu
ljudskih prava i nepokolebljivi propagator suzivota i prastanja u nezaboravu,
zbog spomenutih napadaja priopcio i ovo: “to pokazuje da Vi osobno, kao
gradonacelnik, a i sve druge institucije vlasti, ne drzite kontrolu u svojim
rukama, unatoc Vasim nedavnim izjavama i tvrdnjama”, da bi, pri kraju pisma,
iskazao svoje puno nezadovoljstvo rijecima: “Kao najodgovornijoj osobi u nasoj
banjaluckoj opcini - ja Vam i ovaj put (koji li je to samo po redu?!) moram
izraziti - u ime svih pripadnika Katolicke crkve u nasoj opcini - najenergicniji
prosvjed - ne samo radi ove najnovije strahovite mrlje etnocida i kulturocida
nego i zatiranja Katolicke crkve u njenim temeljima, kako osobama, svecenicima,
redovnicima i redovnicama, tako i institucijama, crkvama i samostanima”.
Ostvarivanje imbecilnog i beskrupuloznog programa
Barbarski odnos prema rimokatolickim i grkokatolickim crkvama i, dakako,
dzamijama na podrucju sjeverozapadne Bosne, kojeg su ocitovali velikosrpski
ekstremisti, koji nisu nista drugo do neonacifasisti, doprinijeli su da na ovom
podrucju sada dominiraju iskljucivo objekti srpsko- pravoslavne crkve, sto je,
zapravo, i bio cilj imbecilnog i beskrupuloznog programa zagovornika ideje o
velikoj Srbiji. Jer, spomenutim vandalskim cinom unistene su rimokatolicke i
grkokatolicke crkve, u najvecem broju, pa su vrlo rijetke jos neporusene crkve,
dok su porusene sve dzamije na podrucju koje je pod okupacijom srpskih vlasti.
Ako se znade da je u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata doslo do unistenja
sinagoga u Banjaluci (najnovija zidovska sinagoga i zidovski kulturni centar,
sagradjen uoci Drugog svjetskog rata, tesko je ostecen prilikom saveznickih
bombardiranja Banjaluke 1944. godine, ali nikada nije obnovljen i prepusten
osnovnoj namjeni, jer je u preostalim prostorijama jedno vrijeme bila i jedina
banjalucka tiskara, da bi polovinom sedamdesetih godina, potpunoma bio unisten;
druga banjalucka sinagoga, koja je “prezivjela” Drugi svjetski rat, i
katastrofalne potrese 1969. godine, uklonjena je da bi na njezinom mjestu bila
podignuta zgrada Crvenog kriza?!), ali i do uklanjanja evangelistickih crkava,
koje su postajale uglavnom stambeni objekti. Zahvaljujuci tom vandalskom cinu
uklanjanja crkava, dzamija i sinagoga, koje je trajalo desetljecima, a koje je
proisticalo iz jednog programa, jos je ostalo jako malo crkava izvan
pravoslavlja koje bi mogle podsjecati na to da je na podrucju sjeverozapadne
Bosne, postojao koji drugi narod doli srpski, odnosno da su ga nastanjivali
vjernici drugih konfesija izuzev srpsko-pravoslavne.
Zatirani su i tragovi grobalja osobito muslimanskih i katolickih u jednom
duljem vremenskom razdoblju. No, dok se je to u mirnodopskom razdoblju tumacilo
potrebom urbanistickog uredjenja, polovinom sedamdesetih godina u Banjaluci se
dogodio incident sa zidovskim grobljem u Boriku. Naime, zidovsko groblje, koje
je bilo postedjeno razaranja u Drugom svjetskom ratu, unisteno je da bi se na
njemu sagradili teniski tereni?! Taj bezdusni odnos prema grobljima, bolje reci
prema mrtvima, osobito je izrazen kod velikosrpskih ekstremista. Turbeta (mauzoleji)
su unisteni u Banjaluci, ali i drugim mjestima, kao sto su poravnata i
muslimanska groblja u Banjaluci, pokraj Ferhadije i Arnaudije, u Prijedoru u
naselju Stari grad, u Kozarcu i drugim mjestima. A na katolickim grobljima, na
kojima je vrlo veliki broj spomenika od najboljeg materijala, jos pocetkom 1992.
godine zamijecena su ostecivanja, rusenja spomenika ili odvlacenja dijelova
spomenika (na banjaluckom groblju Sv. Marko, na Petricevcu, policija je
konstatirala ostecenje cak 18 spomenika u jednom jedinom vandalskom naletu;
dijelovi spomenika su koristeni za druge grobove - srpskih vojnika, pa je jedno
vrijeme cvjetao kriminal te vrste u Banjaluci, u koju su dovozeni nadgrobni
spomenici iz drugih manjih mjesta, s katolickih grobalja, koji su, nakon
prepravke, preprodavani za veliki novac rodbini poginulih Srba). Ostecivanja i
pljackanja , te rusenja nadgrobnih spomenika na katolickim grobljima su imala
masovan karakter, u zupama: Surkovac, Kotor-Varos, “Marija Zvijezda” u
Delibasinom selu, Mahovljani, Trn, Barlovci, Simici, Dragalovci ... dakle u
mjestima nedalekim Banjaluci u kojoj su se najbolje mogli preprodati ukradeni
spomenici.
U bestijalnoj mrznji da iskorjenjuju sve sto nije njihove vjere i nacije,
srpski su sovinisti u razdoblju 1991.- 1995. godine, na podrucju sjeverozapadne
Bosne, ubili mnogobrojne vjernike katolike, muslimane i grkokatolike, odnosno
Hrvate i Bosnjake. Zabiljezen je strahovit progon vjerskih sluzbenika u svim
konfesijama izvan pravoslavlja. Pocelo je sve jos vrlo rano, pocetkom 1992.
godine, o cemu svjedoci i Priopcenje Ureda za tisak Svete Stolice od 7. kolovoza
1992. godine, uprilicenog poslije susreta i razgovora s Papom drzavnog tajnika
Svete Stolice kardinala Angela Sodana, odnosno “Apela javnosti da se zaustavi
nasilje u Bosni”, kojeg je uputio kardinal Kuharic.
“Biskup banjalucki, Njegova Uzvisenost mons. Franjo Komarica, ima poteskoca
da pruzi ohrabrenje i pomoc najpogodjenijim zajednicama. Nedavno mu je
zabranjeno da podje u Dragalovce, u dobojskom okrugu, gdje su katolici
podvrgnuti najtezim mucenjima, dok je njihov zupnik zatocen u Doboju;
- Zupnik iz Ljubije, don Stipe Sosic, nalazi se s mnogim drugim u jednom
zatvorenickom logoru u rudniku Omarska, nedaleko od Prijedora;
- u prijedorskom Dekanatu, don Ilija Arlovic, zupnik Stare Rijeke i dekan,
nalazi se zatvoren s mnostvom vjernika u jednoj velikoj tvornickoj auli, u
Sanskom Mostu.
Vlasti koje nadziru razlicite zone tjeraju u bijeg osobe koje ne pripadaju
istoj etnickoj skupini, terorizirajuci, pljackajuci, zatvarajuci i ubijajuci
narod”.
O tom svjedocanstvu zagrebackog kardinala Franje Kuharica bilo je govora i na
zasjedanju Odbora za ljudska prava OUN-a u Zenevi, 13. kolovoza 1992., kroz
istupanje predstavnika Svete Stolice mons. Christophea Perrea, koji je citirao
neke ulomke iz spomenutog svjedocanstva-Apela: ”Stavljam te obavijesti na
raspolaganje javnom mnijenju kao apel u ime progonjenih koji su izlozeni
pokoljima i necuvenim ponizavanjima. Napadnuti su svecenici, zupnici, redovnice
u samostanima, a bezbrojni vjernici prakticki su prepusteni na milu volju
svakovrsnih nositelja vlasti. Velim “katolicima”, jer ne samo hrvatski nego
i poljski, talijanski i ukrajinski katolici i katolici drugih manjina podnose
istu sudbinu”. Jasno je da je ovo svjedocenje utemeljeno na “sigurnim i
provjerenim obavijestima”, kako je naznacio kardinal Kuharic.
Predstavnik Svete Stolice je u povodu podastrtih cinjenica, istaknuo: “ne
uciniti nista u ovom slucaju bio bi tezak grijeh propustom, za koji treba
okriviti ne samo nekog pojedinca ili neku posebnu skupinu nego medjunarodnu
zajednicu u cjelini”, a zakljucio sa: “Sveta Stolica moli sve vjernike i
ljude dobre volje da se sjete da se ni jedna civilizacija ne moze izgraditi na
mrznji. Postovanje covjeka, svakog covjeka i svih ljudi mora biti glavni poticaj
svacijeg naprezanja da se izgradi mir”.
Spaljeni zupnik i casna sestra
Koliko su svireposti iskazivali pri provodjenju u djelo patoloske zelje da
budu jedini na inace vjekovnim hrvatsko-bosanskim prostorima, zagovornici i
izvrsitelji monstruoznih planova “genocid” i “memoricid”, pokazuju prva
i posljednja zrtva iz reda katolickih vjerskih sluzbenika. Prva zrtva je bio
mladi i vrlo omiljeni zupnik iz gorovite zupe Ravska, udaljene dvadesetak
kilometara jugozapadno od Prijedora, a koja je u blizini velikog rudnika
zeljezne rudace Ljubija. Nocu je izveden vlc. Ivan Grgic iz zupne kuce i uguran
u automobil. Nisu ga daleko odvezli - svega pet, sest kilometara od kuce.
Nedaleko puta za Ravsku, 8. studenog 1992. usmrtili su ga rafalima iz strojnice.
A posljednja (nadamo se da ce i ostati) zrtva pala je u Presnacama, u
biskupskom svetistu. “SPALJENI ZUPNIK I CASNA SESTRA” naslov je iz rijeckog
Novog lista, otisnut u vrhu stranice, u nedjelju 14. svibnja 1995. godine.
Naslov je dat u negativu, cime je pojacan dojam o groznom zlocinu. Uz naslov je
citateljima prezentiran jezivi sazetak informacije koju list nudi: “Velecasni
Filip Lukenda i casna sestra Cecilija Pava Grgic izgorjeli su u zupnoj kuci koja
je u petak spaljena, dok je biskupsko svetiste eksplozivom dignuto u zrak”.
Na zalost, prva i posljednja zrtva iz reda svecenika na podrucju Banjalucke
biskupije, nisu i jedine mucenicke smrti. Jer, mucenickom smrti kraj velecasnih
Ivana Grgica i Filipa Lukende, jos su umrli: vlc. Marko Salic, zupnik u
Dragalovcima, te vjerojatno, vlc. Ratko Grgic, zupnik u Novoj Topoli, o kojemu
se dulje od dvije i pol godine nista ne zna, iako za njim uporno tragaju
banjalucki biskup, rodbina i brojni vjernici.
To su svecenici koji su umrli mucenickom smrcu, koji su do posljednjeg trena
branili pravo na vjeroispovijed i cuvali ognjiste Katolicke crkve. Broj
progonjenih, koji se za isto zalazu i uporno istrajavaju u tome, je kudikamo
veci. Tu ne treba zaboraviti i svakog pojedinog svecenika napadnutog vjerskog
objekta. Dapace. Dovoljno je pripomenuti da su cetnici prije miniranja samostana
i crkve na Petricevcu, istjerali “ujake” i casne sestre, medju kojima je bio
i tesko bolesni franjevac i nekadasnji gvardijan samostana fra Alojzije Atlija,
kojemu ce srce puci od bola, kada je vidio sto barbari ucinise s njegovim
franjevackim domom. Ili, u Trnu 1995. u svibanjskim pojacanim napadajima na
Katolicku crkvu, “fizicki su tesko zlostavljani zupnik fra Blaz Markovic i
casne sestre Danica i Emanuela. Nakon toga su naoruzani Srbi opljackali kucu i
otisli. zupnik i sestre s mukom su i bolom napustili zupnu kucu” - priopcio je
povodom napadaja na zupni pastoralni centar u Trnu, Vikarijat Banjalucke
biskupije u Zagrebu.
Takodjer pocetkom svibnja 1995. godine (tocno 4.V) kada su napadi na
Katolicku crkvu u Banjaluckoj biskupiji bili pojacani, najzesci, patolosku
mrznju prema svemu sto je katolicko, koju srpski sovinisti vjekovima iskazuju,
osjetile su i redovnice - starice koje su obitavale u samostanu Marijanovac u
Bosanskom Aleksandrovcu, iz kojeg su kidnapirane i protjerane. “Taj vandalski
cin nad potpuno neduznim redovnicama - staricama, vasim vrlo zasluznim
sugradjankama, koliko je nama poznato, nitko od sluzbenih organa nije pokusao
sprijeciti” - ustvrdio je banjalucki biskup u svojem ostrom prosvjednom pismu
upucenom predsjedniku opcine Laktasi - Stevanu Jovicu. Isti dan, dakle 4.
svibnja 1995. godine iz svoga samostana u Novoj Topoli protjerane su casne
sestre.
Da je unistavanje Katolicke crkve u sjeverozapadnoj Bosni i da se sustavno
provodi blagoslov vlasti tzv. Republike Srpske, potvrdjuje i nastupanje
nadobudnog Dragana Davidovica, tzv. ministra za vjere tzv. Republike Srpske.
Ocekivalo se je da ce barem ostro osuditi svibanjske dogadjaje i napade na
Katolicku crkvu u banjaluckom kraju, jasno samo ako nije ministar za vjeru
srpsko- pravoslavnu. Medjutim, Dragan Davidovic je, naime, preko banjalucke TV
stanice, umjesto osude zlocina “opravdavao u emisiji banjalucke televizije,
ubojstvo zupnika u Presnacama, vlc. Filipa Lukende i casne sestre Cecilije Grgic,
koje se dogodilo proslog petka, 12. svibnja. I to je dokaz da iza pocinjenih
zlocina nad civilima, katolicima i drugim ljudima stoji srpska vlast”,
pravilno se zakljucuje u priopcenju Vikarijata Banjalucke biskupije u Zagrebu.
Zlocinacki porivi prema hodzama
Vazno je znati da nisu progonjeni samo katolicki vjerski sluzbenici. Sustavno
su progonjeni i hodze, osobito imami u svih 205 porusenih dzamija; fizicki su
zlostavljani, a nije mali broj onih koji su ubijeni. Zlocinacke porive su srpski
ekstremisti iskazivali prema svakom hodzi gdjegod bi ga vidjeli, maltretirali bi
ga na svakom koraku, tako da ovi nisu smjeli izaci na ulicu s ahmedijom (ovitkom
oko fesa), vjekovnim znakom muslimanskog vjerskog sluzbenika. Napadali su i vrlo
casne i vrlo stare medju njima. To, primjerice, najbolje potvrdjuje slucaj -
napad na nekadasnjeg banjaluckog muftiju hadzi-hafiza Mehmed efendiju
Zahirovica, koji je vec zakoracio u deveto desetljece zivota, i kroz svo vrijeme
uzivao glas jednog od najcestitijih i najuglednijih Muslimana, ne samo u
Banjaluci. Njega su, dok se vracao sa svoje redovite dzume (zajednicka molitva
petkom u banjaluckoj dzamiji Ferhadija), 5. ozujka 1993. godine, pokusala
zaklati nedaleko Ferhadije, dakle u samom sredistu Banjaluke, dvojica pripitih
cetnika, koji su u bistrou “EX”, koji se nalazi nasuprot izlaza iz dvorista
Ferhadije, iscekivali izlazak umirovljenog muftije (taj bistro je vlasnistvo
cetnickog vojvode Mome Djukica, koji je svojim cetnicima jedno vrijeme placao
boravak u banjaluckom hotelu Slavija). Sticajem sretnih okolnosti i zahvaljujuci
odvaznosti nekih Banjalucana (i nekih Srba!) iako je cetnickim rukama sijevnuo
noz, razbojstvo usred grada nad nemocnim ali casnim starcem, nije se zbilo.
Napadnuti umirovljeni muftija od tada vise ne izlazi iz svoje obiteljske kuce.
Ovaj slucaj ponajbolje svjedoci da je drustveni ugled za bande cetnika i
velikosrpske soviniste bezvrijedna kategorija. Da nije tako, u svojim sumanutim
planovima morali bi praviti kakve-takve razlike. U provodjenju rasne
diskriminacije oni se drze pitanja - “je li nas ili nije”, koje je za njih
postalo sveto pravilo ponasanja. Da nije tako nikada ne bi s nozem u ruci
krenuli na tako casnog starca. Jer, napadnuti efendija Zahirovic je covjek kojeg
su bas Srbi morali postovati, buduci je u Banjaluci jedini zivi potpisnik dobro
poznate “Rezolucije banjaluckih muslimana” iz jeseni 1941. godine, kojim su
banjalucki muslimani, njih sedamdeset, ustali protiv progona srpskog naroda, a
napadnuti Zahirovic je bio njezin zagovornik i jedan od prvih potpisnika!
Svjetski statisticari, kako bi se mogli nazvati mnogobrojni sluzbenici
medjunarodnih organizacija i jedinica UN-a, s vecinom naznacenih primjera su
dobro upoznati. Na zalost, svjetske organizacije i svjetske mocne sile se
ponasaju kao da nista ne znaju, jer nastoje, i zele, najprije zadovoljiti svoje
uske interese. Stavljajuci u zapecak proklamirana nacela Ujedinjenih naroda,
osobito ono po kojemu onaj koji je izvrsio etnicko ciscenje na nekom prostoru
(citaj holokaust!) ne moze nad tim prostorom imati bilo kakvu vlast. Ujedinjeni
narodi i najutjecajnije svjetske drzave svojim nastojanjem da ne pruzaju
ucinkovitu pomoc zrtvi, dakle potlacenim i obespravljenim, u stvari su
suucesnici u izvrsenim zlocinima. Sustavni teror nad progonjenim, jer nisu Srbi,
i porusenim bogomoljama i uopce sakralnim objektima, jer nisu
srpsko-pravoslavni, koji godinama vec traje i u sjeverozapadnoj Bosni, nikako da
primora svjetske mocnike da moraju, napokon, poceti zasticivati - ZRTVU!
Svijet saucesnik u vandalizmu i barbarstvu
Toliko nasilnistva i toliko zlocina nad bogomoljama izvan kruga pravoslavlja,
koje su pocinili velikosrpski sovinisti i na podrucju sjeverozapadne Bosne, malo
tko je ocekivao. Na nesrecu, ipak, se dogodilo. Zna se i zasto. Jer,
velikosrpski ekspanzionisticki plan ne dopusta postojanje bilo kakvih tragova
koji bi mogli podsjetiti ili, ne daj Boze, posluziti nekome kao dokaz da je na
ovom hrvatskom i bosanskom prostoru zivio netko drugi izvan korpusa srpskog
naroda, buduci oni napokon zele napisati povijest, svoju povijest, ovog sada
okupiranog podrucja.
Taj rasisticki program, zacudo, prihvatili su u banjaluckom kraju brojni
srpski intelektualci, koji nisu ni rijecju ustali protiv holokausta i
unistavanja cak najvrednijih povijesno-kulturnih spomenika na ovom podrucju.
Neprijatno su iznenadile i dvije znanstvene institucije: Muzej Bosanske krajine
i Arhiv Bosanske krajine, koje su, u medjuvremenu, promijenile u naslovu
podrucje svog djelovanja (postale su institucije tzv. Republike Srpske). To su
potvrdili, jer su poslusno izvrsile zelju nalogodavaca - znaci zagovornika
genocida, memoricida, kulturocida ... pa na izlozbi “Banjaluka - srediste
Vrbaske banovine 1929.-1941.”, priredjenoj pocetkom 1994. godine, u mnostvu
fotografija Banjaluke iz spomenutog razdoblja, nije bilo niti jedne od
tridesetak dzamija koliko je tada bilo u Banjaluci. Zar treba bolji dokaz o
podupiranju zlocinackih planova?
Jasno, hipokrizija Ujedinjenih Naroda i svjetskih mocnika, i njihova
dvostruka mjerila pridonijeli su da je srpski neonacifasizam ostvario svoje
monstruozne planove. Da nisu bili takvi kakvim su se nebrojeno puta iskazali, na
podrucju sjevarozapadne Bosne se ne bi mogao dogoditi ovako masovan zlocin samo
stoga sto gradjani nisu srpsko- pravoslavne vjere, a sakralni objekti i
kulturno- povijesni spomenici ne pripadaju srpskom narodu. Jer, da je kanadski
bataljun, koji je trebao biti stacioniran u Banjaluci od proljeca 1992. godine,
dosao i ostao u gradu na Vrbasu, zacijelo bi svojom nazocnoscu barem usporio
vandalizam i barbarstvo u ovom kraju. Na zalost, odlucnosti UN-a i mocnih
svjetskih sila nije bilo i izostalo je prisustvo medjunarodnih snaga u
banjaluckom kraju, sto je bilo zeleno svjetlo za provodjenje velikosrpskih,
krajnje sovinistickih planova u zivot. Zbog toga je i svijet suucesnik u
vandalizmu i barbarstvu koji su se zbili na ovom podrucju koje nije bilo u zoni
ratnih djelovanja - na svoju sramotu. Uistinu je sramotno da je glas prosvjeda
jedino, i to neprekidno, podizala Katolicka crkva u Bosni i Hercegovini, odnosno
Sveta Stolica i Sveti otac Papa Ivan Pavao II., i to u svakoj prilici, kao sto
su bosanski franjevci od pocetka podastirali, jasno uz pomoc dvojice hrvatskih
kardinala - Kuharica i Puljica, zelje i potrebu za mirom i suzivotom u
cjelovitoj Bosni i Hercegovini.
|
|
|
