GAZA U CENTRU GRADA
Pise Emir Suljagic
--------------------------------------------
Sacekajte malo, sad ce doci pretpostavljeni", kazala je Dina uz smijesak
i nestala u unutrasnjosti barake. Ispred, i pored
kise koja je sipila, stoji grupa muskaraca koji o
necemu razgovaraju, da bi se pojavio visok i
prosijed covjek, govoreci: "Ma, nisam vam ja
nikakav pretpostavljeni, ja sam danas dezurni.
Hajde, udjite unutra, hladno je!" Zidovi barake su
iznutra prekriveni sivim vojnickim cebadima, u jednom uglu sporet, a na betonu, usred barake,
velika, ali plitka bara. Osjecaj skucenosti
pojacava i zmirava, slaba sijalica viseci na komadicu
kabla sa krova kroz koji curi voda. Oko klupe, na
kojoj se jos moze procitati sestarom urezano:
Vidosav, sjedi nekoliko ljudi, dok mrak vani polako
pada. Iza barake, skovane na betonskim temeljima
nekada zapocete kuce, desetak satora, opkoljenih
sikarom i obalskim grmljem.
Strazar koji je postao trgovac
Nista ne govori da se nalaze tamo gdje je
nekad bio grad, ustvari njegovo jezgro, najstariji
dio Prijedora. Taj dio grada je u ratu tako
temeljito srusen da danas, medju rastinjem, skoro
da nema ni temelja. Kada su se prije dvije sedmice vratili u grad, njegovi stanovnici su
pronasli jedino nekoliko nisana iz dzamijskog harema. Berek, kako povratnici zovu stari
dio grada, izgradjen je, prema dostupnim podacima, u 17. stoljecu, nakon poraza Turaka
pod Becom i gubitka prekosavskih posjeda. Vojska i civili su se povukli u Bosnu, a neki
od njih su utociste pronasli u Krajini. Na obali Sane je izgradjena vojna utvrda, a oko
bedema iskopan i kanal, sto je tvrdjavu, po svemu
sudeci, cinilo neosvojivom. Zato ce vam svi stanovnici Starog grada reci kako je
berek turska rijec i znaci po nekima kanal, po drugima
zabljak, ovo ili ono... Medjutim, to je rijec madjarskog porijekla i znaci lug, gaj ili
pasnjak, odnosno neplodno ili mocvarno zemljiste,
bara ili lokva, sta je taj dio grada mogao i biti prije nego sto je naseljen, a ime su mu
vjerovatno dali doseljenici iz Madjarske. Ali, relevantni izvori kazu kako je taj madjarizam
ipak zabiljezen mnogo ranije, ali odakle i kako je dospjela u bosanski, nije poznato.
- Mene je bilo razapelo u Manjaci, vezalo me oko vrata i poceo covjek da me bije, ubio bi
me, kad je usao on i spasio me.
- Tebe je spasio, a koliko ih je drugih ubio?
- Ama, i ja ti govorim da me spasio tu noc, ali me sutradan neki drugi tuk'o kablom.
Mrak je vec pao i njih trojica razgovaraju tiho, stojeci na putu koji je nekad prolazio
kroz Stari grad, kao da stoje pred svojim kucama i
cekaju poziv na veceru. Iza i oko njih, medjutim, samo mrak, a tamo, dalje, gradska svjetla.
Preko rijeke dopire muzika, galama, grad zivi onako kao sto je zivio i do sada, i niko kao da ne
primjecuje satore u samom gradu. Parovi, drzeci se za ruke, prolaze setalistem pored same obale,
ali kao da ne vide ljude koji su smogli hrabrosti
i vratili se. Bajro je medju starijim u grupi,
negdje u svojim sezdesetim, ali zivo gestikulira dok
govori, kao da zeli pojacati ono sto kaze.
"Bio sam u Manjaci, Omarskoj, Batkovicu i Trnopolju. I prije neki dan odem da
kupim nekakav cement i prolazim pored prodavnice, kad tamo onaj strazar iz logora
sto me tuk'o", veli on i prica dalje, u jednom
dahu: "Kontam, da mi je samo pet minuta, na
komade bi' ga isjek'o." On, kaze, inace nije
iz Starog grada, ali spava u velikom satoru, cekajuci da dobije kljuceve od svoje
kuce, u kojoj zivi familija iz Grahova. "Ne bih ja njih
istjerao, dao bih im sobu, dao bih im cijeli sprat,
ali kad smo bili u opcini, on (sadasnji korisnik
njegove imovine, op. a.) kaze sluzbenici: zNecu
ja da zivim sa muslimanom u istoj kuci!'"
Sablasni mir satora
Sve sto je Sadiku
Suhonjicu ostalo od kuce je slika, koju uvijek nosi sa sobom. U sjajnom malom okviru je
velika, bijela visekatnica, izgradjena u bosanskom stilu, "na cetiri vode", kakve
su bile i sve kuce u Starom gradu. Kaze, dozvolu za gradnju
je mogao dobiti samo pod uvjetom da izgradi takvu kucu.
Bila je to jedna od prvih kuca napravljena tu nakon kraja
Drugog svjetskog rata. Stanovnici su u godinama iza rata
napustali taj dio grada, jer komunisticke vlasti su zeljele, po svoj
prilici, da se "oslobode zaostataka feudalne proslosti", i to tako
sto nisu dopustili izgradnju vodovoda, elektrifikaciju ili
izgradnju kanalizacije. Na zapustenom Bereku je ostala zivjeti sirotinja koja
nije imala kamo odseliti i rijetki sto su time htjeli
pokazati prkos. Tek 1983. napravljen je urbanisticki plan Starog grada, i oni koji su tamo
ostali, mogli su odahnuti, misleci da su se njihove
zrtve na kraju ipak isplatile.
Umjesto kuca sada su na livadi poredani satori. Nekoliko privatnih i dva velika satora,
od kojih jedan sluzi kao spavaonica i TV-sala, a drugi kao dzamija. Proslog petka su klanjali
i prvu dzumu, prvu od povratka i od 1992. Uz njih je jos desetak privatnih satora u kojima
spavaju cijele porodice. Vrijeme uglavnom provode cisteci mjesta na kojima su nekad stajale
njihove kuce, a s prvim mrakom povuku se u satore. Iznad svijetli nekoliko sijalica - struju su,
naime, dobili tek prosle sedmice, a ni TV ne radi predugo u noc. Da li zato sto je tu noc bilo
hladno, pa nije bilo uobicajene vreve jer su se
svi sklonili unutra ili je tako stalno, ali naselje je
izgledalo sablasno mirno. U jednom trenutku muskarci su se poceli medjusobno sasaptavati:
jedan od njih je hodao izmedju satora, kratko se zadrzavao i nastavljao dalje. Blizilo se
vrijeme spavanja i morali su izabrati cetvoricu koji
ce veceras strazariti, naoruzani baterijskom lampom i nadom da se nista ruzno nece
dogoditi. Jer, cak i da nesto krene po zlu, njihovo prisustvo ne znaci
nista, ali ostali valjda lakse spavaju znajuci da je neko od njih
budan. Jos neko pored srpske policije.
Kroz tanko satorsko platno se s vremena na vrijeme cuju
koraci, neko od "strazara" hoda oko naselja, ali kao na prstima, da
ne bi poremetio tisinu, snishodljivo, kao da bi svaki zvuk mogao
privuci nepotrebnu paznju Srba preko mosta. Tamo u gradu, zivot
se odvija po nekoj rutini ustaljenoj valjda 1992, odnekle "tuce"
techno, cuje se i automobilska buka, ali na
kanalu koji odvaja Stari grad kao da je postavljena
svojevrsna zeljezna zavjesa. Ovamo, s ove strane,
neki je drugi svijet. Ali ne novi, nego stari, koji
je dosao po ono sto mu pripada. Kazu da se u
tisini lijepo spava, ali ne u ovoj vrsti tisine: ona
izaziva nervozu sve dok neko prvi ne zahrce, sto
ostali ne shvataju kao smetnju, nego kao signal da se moze poci na spavanje.
“SSJ: Mi drzimo rec”
Ako se sami ne probude ranije, ili ako ih ne probudi nista
drugo, bit ce to galama sa buvlje pijace, izgradjene u medjuvremenu, u dijelu sravnjenog
Starog grada. Sve sto je ostalo jeste stablo jabuke
iz necijeg dvorista, s druge strane ograde, ali i ono kao da postoji u nekom drugom
vremenu. "To je saka u oko, uvreda za Stari grad i
ja njima (srpskim funkcionerima u opcini,
op.a.) kazem da je to kao kad bi u Beogradu na Kalemegdanu ili u Gospodskoj ulici u
Banjoj Luci napravili buvlju pijacu", kaze
Muharem Murselovic, predsjednik Opcinskog vijeca Prijedor. Ali, to nije jedina uvreda
nanesena Prijedorcanima, veli Murselovic, kojeg svi u gradu zovu i znaju kao Mursela,
skrativsi njegovo prezime. Gradske vlasti su
prosle godine skoro pa usvojile plan o izgradnji
zaobilaznice za Bosanski Novi koja ide kroz Stari grad! On sam vec vise od godinu dana zivi
u Prijedoru, u stanu u glavnoj ulici, tacno prekoputa njegovog lokala, koji sada iznajmljuje
izvjesni prijedorski Srbin. Vracajuci se prvi u Prijedor, u vrijeme "kada su ljudi koje sam
poznavao okretali glavu od mene na ulici",
Murselovic je stekao nepodijeljene simpatije svojih sugradjana. Tacnije, Bosnjaka iz
okoline Prijedora, kojih se vec nekoliko hiljada
vratilo kuci. Satorsko naselje u Starom gradu nije
i jedino: postavljena su i u Cejrecima, Brezicanima i Celi.
Sam grad kao da je stao u vremenu: imena ulica su promijenjena, ali latinicni natpisi
sa trgovina jos nisu skinuti. Najbolji primjer te cudne, ne samo leksicke nego i ideoloske
tranzicije koja je zaustavljena, jeste spomenik
dr. Mladenu Stojanovicu, ispred zgrade opcine, koja se prije rata nalazila u ulici Ive Lole
Ribara: danas je to ulica Nikole Pasica, ali spomenik je jos uvijek netaknut, mada su sve
institucije, udruzenja, asocijacije koje su ranije
nosile njegovo ime, dobile nova imena. "Evo,
vadim ovom nasem svijetu rodne listove, pa cekam da se pisarnica
zatvori", kaze Asim Dzamastagic, prijeratni sef pisarnice u opcini. Danas
je penzioner, a supruga i on zive u stali, odnosno onom sto je od nje ostalo, u Rakovcanima,
na ulazu u grad. Ima 63 godine, i neobicno je ziv, ali ruke su mu zadrhtale dok je iz dzepa
vadio izlizani kozni novcanik pokazujuci sliku
svog 20-godisnjeg sina koji je nestao u maju 1992.
"Ovdje je dobro, samo ne treba sa svakim i ne treba se upustati u
politiku", kaze on, nekako bojazljivo. Do mjesta u kojem zivi
vodi isti onaj put kojim su prije osam godina
deportovane hiljade ljudi. "Ovdje je bila gomila
leseva, ovdje isto tako", pokazuje putem.
Premda ljudi slobodno hodaju gradom, Bosnjaci i Srbi medjusobno ne
komuniciraju, tek rijetki ce se pozdraviti, kroz zube
procijediti "zdravo" ili "kako si", a onda se, sto je
prije moguce, vratiti "medju svoje". Etnicka
podijeljenost, stvorena kao po nekom medjusobnom i presutnom sporazumu, izgleda kao
jedino moguce, prirodno stanje stvari u gradu u
kojem tek sto je isprana krv sa zidova Keraterma
i Omarske. Ali, to je duboko neprirodno. Iako grad u kojem je i danas kod ulicnog
prodavca knjiga moguce kupiti biografiju
Radovana Karadzica, na cijem izlazu vas isprati
predizborni slogan od kojeg se ledi krv u zilama: "Stranka srpskog jedinstva: Mi drzimo rec",
u kojem logorski strazari prodaju gradjevinski materijal, ne moze biti isti onaj grad u koji
se vracaju njihove prezivjele zrtve.
Objavljeno u broju 164 DANA, 21. juli / srpanj 2000.
|
