U biti zna većina nas kakva su stradanja povezana sa logorima širom naše zemlje,bezbroj je udruženja logoraša,bezbroj udruženja i civilnih žrtava rata,bezbroj osakaćenih,bezbroj zauvijek nestalih,bezbroj nikad nenadjenih,i bezbroj štiva napisanih na tu temu..oni koji su preživjeli najčešće šute..o onima što žive uz njih još nikad nisam ništa pročitala.

Ponekad se upustim u razgovore sa majkama ili ženama logoraša,obično su uzdasi i poneka štura rečenica sve što čujem..vremenom i one zašute.

I pomislim..u biti i sve riječi svijeta ne mogu to opisati,ni patnju logoraša,ni patnju onih uz njih.

Obično počinje u maju taman kad se iznova iz neobjašnjivog razloga ponadam da će onaj neizostavni dio zaborava učiniti svoje..i obično me svaki put nadje isto zatečenu,iako mislim da sam iskusno već spremna na to,ako se 15g mogu nazvati iskustvom.

Počinje najčešće osjećajem hladnoće u snu i budjenjem i shvatanjem da je sve u čemu spavam mokro od oznojenog tijela moga muža..ponekad polusnena pomislim da je krv..i onda drhteći dotaknem njegovu majicu,mokra od znoja..jastuk..prekrivač..i budim ga oprezno,i kažem ,hajde ustani..prehladićeš se tako,..i palim noćnu lampu..on bunca ,zovu me,..,nema nikog,to sam samo ja,niko te ne zove,..,zovu me na ispitivanje,eno na vratima..,i kad se konačno probudi,ustaje i zatvori vrata.Ja znam da su to trenuci kad želi biti sam,naučila sam kroz godine i pokušaje neuspjelih dijaloga.Ja ostajem u poluosvijetljenoj sobi da sačekam san za koji znam da neće doći.

I onda se nižu dani koji svaki za sebe liči na jednu ciglu iz Omarske i diže se nevidljiv zid..hrana koju pripremam najčešće ostaje netaknuta,moje sitne šale postaju naporne,njegovi nespretni pokušaji komunikacije prerastaju uglavnom u kratko izgovorene rečenice,nervozne pokrete,potraga za ,upravo tom,košuljom ili zabačenom čarapom eskalira u bujicu riječi što kao milion sitnih igala probada moje zaledjene osmijehe..gubimo se i tražimo nespretni svako izranjavan na svoj način..i pitam se..kad nemamo sna mi kakav je san onima što su to radili,pitaju li se ikada kako im valja pred Gospodara svih svjetova?

Koliko zla može čovjek da nanese i koliko da podnese?

Šta nam je činiti,nama ženama logoraša?Nama što nismo tamo svojom nogom kročile i nemamo pojma šta je mrak?

Ja lično iz razumijevanja ignorišem svaku potrebu da pokušam davati značaja takvim stvarima,jer znam da bi me odvukle zajedno s njim u dubinu a ko bi se onda našao da čupa oboje..uništila bi nas nekakva Omarska,razorila bi nas najniža ljudska odličja..a morate priznati da bi to bio katastrofalan razlog..i istovremeni dokaz da je pobjednik najcrnji kutak ljudkog uma 21-og vijeka..a ne…valja nama preko rijeke,što kaže rahmetli Mehmedalija..

I tako prolaze ti strašni mjeseci od maja do jula,i ja obično rovarim po zemlji udišući joj miris i čupajući korov,čudeći se šta nam sve po avliji niče..iako ponekad naidje da mislim da mi je vlastita koža tijesna…i onda se jedno jutro probudim od čudnog mirisa i ugledam struk poljskog cvijeća na jastuku i cedulju ,otišao sam po pecivo,danas ja spremam doručak,:)

SR

Pojmovi korišteni u pretraživanju:

• omarska prijedor
• omarska
• udruženja žrtava rata
• ptica png
• OMARSKA BA
• prijedor omarska
• png ptica
• cache:2m3HT9Q5WwMJ:www prijedor ba/2010/08/30/nase-ulice/ asfalt bišćani
• cache:MOakkdb7n3YJ:www prijedor ba/historija/prijedorski-ratni-zlocinci/ Mladen Radić Krkan
• cache:2m3HT9Q5WwMJ:www prijedor ba/2010/08/30/nase-ulice/ trebinje glavna ulica