Pored svih pjesama o Prijedoru koje su napisane, jedna od njih na fantastičan način obuhvaća osjećanja, opisuje bol i patnje Prijedorčana za čaršijom u kojoj su rođeni i odrasli a iz koje nisu otišli svojom voljom. Morali su otići u izbjeglištvo, širom svijeta, da sačuvaju gole živote. Protjerani sa svojih ognjišta, u svijet su otišli bez ičega jer su im u Prijedoru ostali domovi kao i uspomene na lijepa vremena. Danas je Prijedor u Australiji, Kanadi, Americi, Njemačkoj, Švedskoj, Austriji i svakoj drugoj državi gdje žive Prijedorčani koji pamte svoju čaršiju.
ČARŠIJSKA
(Papec)
Čudan san sam sanjao,
svome gradu hodio,
ulice mu ljubio,
hajrom kući stigao.
Sanom lice umio,
u starom gradu sevdisao,
kod Rame kafu popio,
Asafom se izljubio.
A jednom kad me probude,
iz ovog sna i zablude,
u sjećanju nek’ ostane
čaršija koja ne umire.
Na pragu sin me dočeka,
babo bujrum i merhaba,
dugo te nisam vidio,
nešto si mi posijedio.
Ništa mu nisam rekao,
samo sam ga zagrlio,
suzom ga poljubio,
jesi li me zaboravio.
A jednom kad me probude,
iz ovog sna i zablude,
u sjećanju nek ostane
PRIJEDOR koji ne umire.